Postao sam „veteran“ i „ultras“ Dinama II

„Odličan je, nije ni čudo da ga zovu Finta“, primijetili bi kibici na utakmici gledajući finte mladoga veznjaka kojeg su dotad znali samo po nadimku. A, taj nadimak i nije samo izvedenica iz prezimena već i snažna sugestija nogometnih mogućnosti: Matija Fintić jedan je od onih fantasista, romantika koji plešu s „desetkom“ na leđima. Poseban začin proljetnom dijelu natjecanja Dinama II bit će upravo Fintin puni povratak: nakon devet mjeseci pauze zbog ozljede koljena i tek četiri jesenska nastupa „za zagrijavanje“, napokon je u punom pogonu.

  – Ma, sad sam k'o nov'! Na trening utakmici mi je „propalo koljeno“, napuknuli su mi križni ligamenti... Pokušao sam se vratiti bez operacije, ali u profesionalnom sportu to ne ide tek tako. Morao sam na operativni zahvat. Šest mjeseci kasnije već sam normalno trenirao, ali bio je već završetak sezone pa smo se dogovorili da nema potrebe forsirati povratak. Krenuo sam na pripreme od početka i, kažem, sad je sve super. Već sam i zaboravio tu ozljedu – istaknuo je Fintić.

  Nakon takvih se operacija i oporavka zna dogoditi da noga koja je stradala postane stabilnija i jača od one druge. Je li i kod vas slično?

  – Znam za to, kažu da je doista tako. Ma, igram ja i lijevom i desnom, ne osjetim neku razliku. Ono što je sigurno je to da mi lijeva nije slabija nego prije.

  Igrate i lijevom i desnom i – „ne osjetite razliku“?

  – Tako je, ha ha... Ako mi je lopta na lijevoj nozi, neću je prebacivati na drugu samo zato što sam dešnjak. Mogu dobro puknuti i lijevom.

  Što znači „dešnjak koji dobro puca lijevom“? Znači li to da, recimo, i lijevom možete precizno naciljati i pogoditi rašlje?

  – Pa, da, ha ha ha...

  Biste li se okuražili izvesti korner lijevom nogom?

  – Naravno! Doduše, to još nisam učinio na utakmici, ali jesam na treningu.

   I kako, primjerice, izgleda „felša“ nakon kornera kojeg izvedete „pogrešnom“ nogom?

  – Dobra je i felša. Ali, želja mi je probati korner izvesti i na utakmici. Nešto kao Sneijder koji ih izvodi i s lijeve na desnu stranu i obrnuto. Izvodi ih i lijevom i desnom. Slobodan udarac? Uh, to treba stvarno jako puno trenirati. Možda ću probati jednom kad budemo imali uvjerljivo vodstvo, ha ha ha...

  Koliko ste u ovih godinu dana pauze pratili utakmice Dinama II?

  – Sve sam pratio! Išao sam na sve utakmice pa i na neka gostovanja.

  Na gostovanja?! Znači, vi ste pripadnik navijačkih “ultrasa“ Dinama II?

  – Baš tako, ha ha ha... „Ultras“ Dinama II! Ma, osjećam se dio ove momčadi.

  A, na kojoj se poziciji na terenu najbolje osjećate? Smatrate li se „desetkom“?

  – Pa, to mi je, realno, prirodna pozicija, polušpica. Ali, igrao sam i krilo i sve pozicije u vezi. Ovisi o treneru. Igram sve što trener traži i nije mi problem odigrati bilo koju ulogu. Ali, najbolje se osjećam kao polušpica, ofenzivni vezni.

  Koliko vam pomaže ili možda odmaže to što su i vaši sadašnji treneri Igor Jovićević i Domagoj Kosić u svojim igračkim danima bili takav profil igrača, „desetke“?

  – Svakako mi pomaže jer točno znaju situacije u kakvima se nalazim. Znaju mi situacijski na treningu objasniti jer su prolazili kroz sve te sheme i taktičke zahtjeve i točno mi sugerirati kako se postaviti, kako primiti loptu okrenut golu...

  A, jesu li vam objasnili razliku između „desetki“ iz njihova doba i sad? Oni sami kažu da taj klasični pojam „desetke“ u modernom nogometu nestaje i praktički postaje „smetnja“.

  – Tako je, danas toga više nema. Danas se od veznih igrača očekuje da igraju „od 16 do 16“, dakle „box to box“. Ako sam i polušpica, igram jednako obranu kao i zadnji vezni. Možda je u tome razlika u odnosu na nekadašnja vremena. Prije su polušpice bile orijentirane praktički samo na napad. Danas moraš igrati jednako u oba smjera.

  Ozljeda vas jer zaskočila baš kad ste se primicali prvoj momčadi. Kako ste psihološki podnijeli to što gubite korak i pritom gledate kako vaši suigrači iz Dinama II postaju jezgra prve momčadi: Šunjić, Moro, Olmo, Gojak...?

  – Iskreno, nije me to mučilo, znao sam da ne mogu iz te kože, da sve to moram proći najbolje što znam i da se, dakako, najbolje spremim i vratim kao prije. I da iz svega izađem i bolji. Koliko god me ta ozljeda vratila unatrag, toliko mi je i otvorila oči. Mislim da sam s psihološke strane još jači nego što sam i bio.

  Pokušajmo malo evocirati početke u seniorskoj konkurenciji. Vi ste u Dinamu II još od samog početka, od 2014. godine. Vi ste, zapravo – veteran?

  – Da, ha ha ha. Tako je, veteran!

 Je li vam ovo prvi put da vas netko svrstao u kategoriju veterana?

  – Da! Ali, istina – ja sam veteran druge momčadi. To je kao kad kažu „stariji igrači“. Imam 21 godinu, a „stariji“ sam igrač.

  Sjećate li se početaka u Dinamu II?

  – Naravno. Igrali smo prvu prijateljsku utakmicu protiv Hrvatskog dragovoljca u Sigetu i pobijedili 4:0. Bilo nas je puno u Dinamu II, gotovo dvije momčadi. Kobie Morris zabio je prvi gol i sjećam se da smo ga baš tada zezali da je time ušao u povijest. Imali smo naporne pripreme kod trenera Sretena Ćuka, sve se tek uhodavalo, ali svi smo bili sretni što se taj projekt pokrenuo. Ja sam imao 17 godina.

  Često se javljaju polemike trebaju li daroviti kadeti ili juniori provesti još koju godinu igrajući u svojoj uzrasnoj kategoriji ili ih valja gurnuti u seniorski nogomet, dakle na posudbu ili u Dinamo II. Vi ste tada, kad je formirana druga momčad, krenuli iz treće lige.

  – Ja sam u toj sezoni odigrao valjda 40 utakmica. Nastupao sam i za juniore i za B momčad, bio je i juniorski turnir Mladen Ramljak... Sve smo igrali! A, meni je najvažnije bilo upravo to – što više igrati.

  Je li vam takav gusti ritam možda bio opterećenje u tim formativnim godinama?

– Meni nije bio. Pa, zato i igram nogomet: zbog utakmica.

  Slično je svojedobno bilo i s Lukom Modrićem koji, doduše, u tinejdžerskim danima nije imao komociju igrati za Dinamo II pa je otišao na posudbu u mostarski Zrinjski. Klupska je ideja bila da ipak zaigra seniorski nogomet, a ne da provede još jednu godinu među vršnjacima. I danas ističe da mu je tadašnji (pre)grubi nogomet u ligi BiH pomogao očvrsnuti. Možemo li ovdje vući paralelu s našom trećom ili drugom ligom?

  – Da. Osjeti se čak i razlika između druge i treće. Dakako, veći je intenzitet u drugoj ligi, ali startovi u trećoj su grublji. Evo, sad smo na turniru u Gabeli igrali baš protiv Zrinjskog i također nam nije bilo lako. Igralo se na granici žutog kartona, i to svaki start. Ako ne uđeš u svaki duel sa sto posto koncentracije, vjerojatno ćeš se ozlijediti. Ali, moraš i to proći – zaključio je Fintić.