Predsjednik Barišić zaokružio punih 20 godina na čelu kluba

Kad je krajem devedesetih u Maksimiru utihnula Uefina himna Lige prvaka, reflektori se ugasili, zvjezdana prašina slegnula, kad se zastor spustio, euforija splasnula, slavljenička jeka zgasnula u daljini... ostalo je zgarište. Tadašnja se Croatia doista vinula u europske visine, osvojila i drugo mjesto u skupini Lige prvaka, ali nakon tog njezina lansiranja u orbitu ostao je – krater. Financijski, igrački, upravljački, rezultatski...

  Nastupila je kriza u sportskoj i poslovnoj politici i klub je praktički bio pred stečajem, opterećen brojnim dugovima, sudskim postupcima, raznim tužbama vezanima za milijunske iznose, a momčad je u nepunih godinu dana napustilo oko 40 igrača... Posebno je ilustrativan detalj: klubu je tih dana iskopčana struja, a potom i plin.

  Upravo je u takvom, pomalo kataklizmičkom ambijentu, kada je malo tko vidio izlaz, ključnu ulogu odigrao sadašnji Dinamov predsjednik Mirko Barišić. Upravo ovoga četvrtka, 9. travnja, obilježavamo puna dva desetljeća otkako je Barišić inauguriran u predsjedničku ulogu, otkako je svojom intervencijom u Siemensu, u kojem je bio predsjednik Uprave za Hrvatsku, uspio spasiti klub, održati ga na površini i osigurati mu egzistenciju.

  Iz takvoga je okruženja u samo nekoliko godina, uz najbliže suradnike, stvorio platformu na kojoj je Dinamo upisao najdužu seriju klupskih trofeja, stvorio povijesne generacije igrača, koje su nosile nacionalnu reprezentaciju i do finala Svjetskog prvenstva.

  Opstanak, a potom i uspon kluba bili su podijeljeni u tri etape koje su podrazumijevale sanaciju, stabilizaciju i stvaranje sportskoga rezultata.

  Sezona 2018/'19. u kojoj je Dinamo dosegnuo plasman u osminu finala Europa lige nadgradnja je na ranije osmišljeni dugoročni projekt stvaranja snažnoga kluba čije su osnovne stavke financijska stabilnost, sportski rezultati, europska afirmacija, infrastruktura i snažan doprinos uspjesima nacionalnih reprezentacija.

  U doba aktualnoga Barišićeva mandata plavi su osvojili 15 naslova prvaka, pritom 11 puta dohvatili pokal pobjednika Kupa, šest Superkupova, 12 puta sudjelovali u skupinama Uefinih natjecanja od čega 10 sezona uzastopno, lani izborili i osminu finala Europa lige...

  Klub je pritom zadržao kontinuitet lansiranja mladih igrača. Upravo se Dinamo nalazi u temeljima povijesnoga uspjeha hrvatske reprezentacije na SP 2018. U osvajanju srebra u Rusiji sudjelovalo je 14 igrača koji su prošli kroz maksimirski klub pri čemu su desetorica i poniknuli u njegovoj školi. Štoviše, u objema je ovim kategorijama Dinamo – svjetski rekorder u povijesti finala svjetskih prvenstava.

  Ovo je Barišićev treći mandat u klubu, a premijera je bila još 1. veljače 1967. godine, dakle u predvečerje osvajanja Kupa velesajamskih gradova, u doba kad je obavljao funkciju glavnoga direktora tvornice baterija Croatia. Došao je na poziv tadašnjega direktora Otta Hofmanna i uz potporu prvog čovjeka kluba, Ivana Šibla. Početkom 1970. preuzeo je ulogu klupskoga dopredsjednika, a političkom je odlukom morao odstupiti dvije godine kasnije, zajedno s kompletnim klupskim vodstvom na čelu s predsjednikom Dragom Božićem, nakon Dinamove turneje u Kanadi i SAD-u. Njegov je drugi mandat počeo u siječnju 1990. u doba predsjednika Zdenka Mahmeta da bi krajem godine bilo formirano tročlano Dinamovo predsjedništvo s Barišićem na čelu. Maksimir je napustio 1991. zbog neslaganja s promjenom imena kluba.

  Nedugo po dolasku Barišić je, zajedno sa Zorislavom Srebrićem, kasnijim dugogodišnjim glavnim tajnikom Hrvatskoga nogometnog saveza, osmislio i realizirao projekt Dinamove nogometne škole. I sam predsjednik danas ističe da je Srebrić bio “spiritus movens” ove priče. Škola je zaživjela ujesen 1967.

  U svoja je tri maksimirska mandata proživio brojna nezaboravna i ugodna iskustva, sudjelovao u osvajanju europskoga trofeja da bi u ovom modernom, turbulentnom dobu, kada je nogomet postao globalni i surovi biznis, uspio održati Dinamo na europskoj razini.

  Aktualni je mandat, dakle, počeo prije točno 20 godina, 9. travnja 2000. na izvanrednoj Skupštini u loži Maksimir.

   „S kojim pravom netko može napadati klub ako sam nije u stanju uhvatiti se u koštac s nagomilanim problemima“, govorio je tada Barišić.

  Potpise za sazivanje izvanredne sjednice skupljali su Fredi Kramer, Zdravko Mamić, Ognjen Naglić i Stjepan Brolich. Upravo je ovaj kvartet i pristupio Barišiću s upitom bi li prihvatio predsjedničku kandidaturu i upustio se u misiju pokušaja spašavanja kluba.

  Nakon što je Brolich kao predsjednik Skupštine obznanio da su, sukladno pravilima, skupili trećinu potpisa, sazvali su izvanrednu sjednicu. Predviđeni dnevni red imao je tek jednu točku: „Rješavanje krizne situacije u klubu“. Pod time se podrazumijevala rasprava o svim zbivanjima u i oko kluba. Na prijedlog člana Skupštine i Izvršnog odbora, Ognjena Naglića, dodana je i druga točka: „Razrješenje IO-a na čelu s predsjednikom“.

  Skupštinari su na izvanrednoj sjednici  izglasali nepovjerenje predsjedniku Zlatku Canjugi i dotadašnjem IO-u, a u ulogu novoga predsjednika izabran je Barišić. Glasovanje je pristiglo na kraju burne, četverosatne sjednice koja je bila zatvorena za javnost. Na Skupštini je bilo najprije nazočno 39 od ukupno 49 članova, ali je jedan od njih nakon dva sata napustio zasjedanje... Canjuga je smijenjen s omjerom glasova 22-15 pri čemu je Milan Antolković jedini bio suzdržan. U verbalnom okršaju protiv dotadašnjega klupskog vodstva najžešći su bili Mamić i Naglić.

  Sjednici su prisustvovali i sami igrači iako je to bilo u suprotnosti s pravilima. Dinamovi su nogometaši tada čvrsto stali uz dotadašnjega predsjednika Canjugu. Skupštinari su glasovanjem ipak odlučili da igrači mogu ostati na sjednici, ali se, dakako, nisu smjeli uključivati u raspravu. No, još su ranije pripremili pismenu objavu kojom ultimativno traže isplate dugovanja, i to u roku od četiri dana uz napomenu da će u protivnom obustaviti rad. Taj je dug iznosio oko četiri milijuna njemačkih maraka, ali onaj koji je uskoro trebao doći na naplatu vrtio se oko 15 milijuna.

  Kako god, novi je predsjednik kluba i Izvršnog odbora predložio imena desetorice kandidata za članstvo u vodećem klupskom operativnom tijelu što je Skupština i prihvatila. Novi članovi Dinamova IO postali su Miroslav Fajerbah (INA), Zdenko Adrović (Raiffeisenbank), Armin Schubert (Deutsche Telekom), Ivica Vidović (McCann Erickson), Ivan Soviček (Allianz osiguranje), Vito Sever (Merkur Mainz), Ivica Cvitković (privatni poduzetnik), Mirko Braun (predstavnik bivših igrača), Marijan Hanžeković (odvjetnik), a iz starog saziva i Stjepan Brolich.

  „Zasad sam okupio 10 sposobnih poslovnih ljudi, pravih eksperata u svojim strukama. Napravili smo podjelu poslova te ćemo timskim radom kvalitetu kluba u svakom pogledu podići na višu razinu“, ustvrdio je tada predsjednik Barišić.

   U tom je sazivu bio predviđen i Zdravko Mamić, ali je sam izrazio želju da ga ipak izostave. Mamić se formalno u klub uključio krajem 2001. godine.

  No, Barišićev je tadašnji vizionarski pristup vidljiv u još jednoj rečenici iz njegova tadašnjeg inauguralnog intervjua. Bilo je to vrijeme kad su postojali sve glasniji medijski prijedlozi za proširenjem Hrvatske nogometne lige na 16 klubova. Barišić se tome odlučno usprotivio:

  „Ligu treba smanjiti, a ne povećati. Pritom je austrijski sustav sa 10 klubova i četverokružnim natjecanjem nama možda najbliži.“