Preko Sarajeva do pokala pobjednika Kupa

   U tri dana razmaka igrali su dvije najvažnije utakmice u sezoni: prvo u subotu protiv Partizana, glavnoga konkurenta za naslov prvaka, a ubrzo potom, u utorak, protiv Sarajeva u finalu Kupa. I oba ogleda na istom travnjaku, na beogradskoj Marakani, stadionu Crvene zvezde. Čak devet golova u ovim dvjema utakmicama potvrda su atraktivnog nogometa, no maksimirski su navijači ostali tek djelomično zadovoljni. Protiv Partizana su propustili vodstvo od 2:0 pri čemu je konačnih 2:2 dodatno poguralo crno-bijele prema naslovu. Svojevrsna je utjeha, dakle, bilo finale Kupa: Dinamo je na današnji dan, 24. svibnja 1983. godine, svladao Sarajevo s 3:2 i osvojio svoj posljednji pokal u bivšoj Jugoslaviji.

  Plavi su u preostalih osam sezona još dvaput igrali u finalu Kupa i dvaput bili doprvaci... No, zadnji je trofej bila upravo ova pobjeda protiv društva s Koševa. Dinamo je poveo golom Zlatka Kranjčara u 14. minuti. Boro Cvetković efektno je u padu poslao loptu u for Kranjčaru koji je spretno prebacio Slobodana Janjuša, popularnog sarajevskog vratara koji je pola godine kasnije branio za Dinamo.

  Izjednačio je Husref Musemić udarcem glavom u 29. minuti da bi samo dvije minute kasnije Snješko Cerin ponovno doveo plave u vodstvo, također glavom. Marko Mlinarić ubaci je loptu iz slobodnoga udarca s desne strane, a Cerin glavom doveo plave u novo vodstvo. Treći Dinamov pogodak bio je svojevrsna repriza prvoga: i ovaj je put ulogu asistenta preuzeo Boro Cvetković, a gol “potpisao” Kranjčar. Cvetković je projurio desnom stranom, u trku nanizao trojicu igrača, primaknuo se sredini terena, a upravo u trenutku kad su ga suparnički braniči srušili, uspio je gurnuti loptu u “prazan prostor”. Sudac je pustio prednost, a Kranjčar u punom naletu zgrabio loptu i zakucao je u gol. Bila su to dva brzopotezna Dinamova gola u razmaku od samo četiri minute...

  Dašak neizvjesnosti unio je tek pogodak Mirze Kapetanovića koji je u 73. minuti s desetak metara s lijeve strane uspio prebaciti maksimirskoga vratara Marijana Vlaka. No, upravo je Vlak uvelike usmjerio utakmicu na Dinamov mlin, pogotovo na otvaranju utakmice kad je zaustavio snažan Musemićev volej...

  Unatoč snažnom pljusku u prvom poluvremenu, unatoč teškom i blatnjavom terenu, maksimirsku su nogometaši uspjeli razviti atraktivnu igru “od noge do noge”, bili su tehnički bolji, razvijali munjevite kombinacije i dopadljive akcije... U drugom su dijelu, nakon vodstva od dva gola razlike, plavi zaigrali mirnije i opreznije.

  Trener Miroslav Blažević ovom prilikom nije mogao računati na standardne Milivoja Bračuna i Stjepana Deverića, dok je Velimir Zajec uskočio tek u zadnjih 10 minuta. Zajec je imao problems bronhitisom zbog čega je propustio okršaj protiv Partizana tri dana ranije, no ipak je uspio zaigrati u završnici utakmice protiv Sarajeva.

  “Očekivali smo da će utakmica biti vrlo teška, ali uspjeli smo pronaći dovoljno snage i lucidnosti da osvojimo Kup koji smo toliko željeli. Sarajevo je bilo snažan suparnik, činilo se  kao da su se cijelu sezonu pripremali samo za ovu utakmicu. Utoliko nam je ovaj uspjeh još i draži. Sarajevo zaslužuje sve čestitke na sjajnoj utakmici, a Dinamo je zaslužio trofej i iznimno sam sretan što smo ga osvojili”, govorio je trener Blažević nakon utakmice.

Beograd, 24. svibnja 1983.

Jugoslavenski kup, finale

Dinamo – Sarajevo 3:2

Stadion Marakana

Dinamo: Vlak, Munjaković, Rumora, Hadžić, Z. Cvetković, Bogdan (c), Arnautović, Cerin, Kranjčar (81. Krnčević), Mlinarić, B. Cvetković (80. Zajec)

Trener: Miroslav Blažević

Sarajevo: Janjuš, Radeljaš, Kapetanović, Vidović (36. Janjoš), Ferhatović, Hadžibegić (c), D. Božović, Vukićević, Musemić, Jozić, B. Božović (46. Merdanović)

Trener: Boško Antić

Sudac: Dragan Delević (Beograd), Gledatelja: 25.000

Strijelci: 1:0 Kranjčar (14.), 1:1 Musemić (29.), 2:1 Cerin (31.), 3:1 Kranjčar (35.), 3:2 Kapetanović (73.)