Prije 16 godina napustio nas je naš gospon Milan Antolković

Bio je purgerska desetka prije desetke. U doba dok su igrači još uvijek trčali u dresovima bez broja na leđima “gospon Milan” je bio – taj. Profil desetke u svakom smislu: po poziciji na terenu, ulozi vođe, karizmi, tehničkim finesama... I još su ga tada, u igračkoj karijeri, zbog njegova uglađenog ponašanja, profinjenih manira, mirnoći i susretljivosti zvali “gospon”, a tako je, dakako, bilo i kasnije u njegovoj jednako bogatoj i dojmljivoj trenerskoj karijeri. Ovoga utorka, 27. lipnja, prošlo je 16 godina otkako nas je zauvijek napustio naš gospon – Milan Antolković.

Uz purgerski je klub bio vezan još od svoje 14. godine, prošao juniorski i igrački staž, kasnije radio kao glavni strateg, asistent u stožeru, trener juniora, direktor nogometne škole, tehnički tajnik, a pedantno je bilježio i klupsku statistiku... Praktički je cijeli život na različite načine u gotovo kompletnoj stručnoj piramidi aktivno bio vezan uz Dinamo, a klub mu se prigodnim poklonom pred zagrebačkom publikom simbolički zahvalio i 2005. godine, na Antolkovićev 90. rođendan.

Njegovu je profinjenost možda najbolje ilustrirao “štiklec” da nikad nije bio isključen iako je slovio kao čvrst igrač koji je često bio u duelima. Bio je pojam fair-playa.

“Pitanje fair-playa vuče korijen od samog odgoja. Ali, mislim da je to i u prirodi svakog čovjeka. Ja sam u punoj kontroli svakog djelića sebe”, istaknuo je Antolković u svojedobnom razgovoru s našim znamenitim novinarom Zvonimirom Amigom Magdićem.

U Gradjanski je, dakle, došao s navršenih 14, a već dvije godine kasnije debitirao u službenoj utakmici za prvu momčad, i to u gromkoj pobjedi protiv Primorja iz Ljubljane čak s 10:0, u doba kad je trener plavih bio mađarski strateg György Gyuri Molnar. U purgerskom je dresu plesao od 1932. do 1945. osvojivši tri naslova prvaka, bio je tu i u doba kad je Gradjanski preoblikovan u Dinamo, ali nije stigao nastupiti pod novim klupskim imenom jer je završio karijeru zbog ozljede.

Bio je jedan od generatora slavnog razdoblja purgerskog kluba s kojim je potpisao brojne dojmljive rezultate pobijedivši, primjerice, Liverpool s 5:1, čak dvaput Juventus pa Milan, Stuttgart, bečki i bukureštanski Rapid, Viennu, Ferencvaros, Young Boys, reprezentaciju Austrije poznatu kao znameniti “wunderteam”... Tu je, dakako, i povijesni remi protiv reprezentacije Brazila, 0:0.

Za purgere je upisao 147 službenih nastupa, ukupno čak 283. Današnjom bismo ga “globalnom nogometnom terminologijom” mogli opisati kao “box-to-box” igrača koji je, uz naglašenu brzinu i duge trkačke dionice, bio sjajan tehničar, a krasili su ga i skok igra, snažan i precizan udarac objema nogama.

Kasnije je u trenerskoj ulozi predvodio Dinamo do pokala pobjednika Kupa 1960. i 1963. godine, a u tijesnoj završnici u foto-finišu izmaknuo je naslov prvaka 1960. Štoviše, plave je vodio do njihova prvog europskog finala. Upravo je pod Antolkovićevim vodstvom Dinamo 1963. došao do finala Kupa velesajamskih gradova, natjecanja koje je kasnije preraslo u Kup Uefa, današnju Europa ligu. Na putu do finala su, primjerice, nadvisili Porto u gostima s 2:1 i Bayern usred Münchena čak s 4:1. U dvjema je finalnim utakmicama ipak slavila Valencia, djelomično i zbog problema s ozljedama ponajboljih maksimirskih igrača – Dražan Jerkovića i Slavena Zambate.

Antolković je u svojim trenerskim vizijama slijedio navike koje mu je usadio njegov učitelj i trener iz igračkih dana, jedan od najboljih stratega u povijesti zagrebačkog kluba, Mađar Marton Bukovi. Gajio je jednostavan, brz nogomet preko krila. U Gradjanskom je to, istina, još ranije uveo irski trener James Donnelly, igru preciznim dugim loptama, ali je sve to uz dodatne taktičke finese i primjenu WW i potom WM sustava usavršio Bukovi.

Sudbina je htjela da su godinama kasnije, od kolovoza 1960. do rujna 1961., upravo Antolković i Bukovi činili Dinamov stručni dvojac. No, zbog šuma u komunikaciji s tadašnjim klupskim vodstvom takva kombinacija trajala je tek nešto dulje od godinu dana. Bukovi je želio trenirati momčad, ali je, sukladno naputcima uprave, morao biti i tehnički direktor.

Antolković je, što kao glavni trener, a što kao vršitelj dužnosti, u Dinamu potpisao čak pet mandata. Najuspješniji je, dakako, bio onaj od 1959. do 1964. uz dva osvojena Kupa i plasman u europsko finale. Plavi su pritom dvaput bili i doprvaci i još jednom finalisti Kupa.

Zanimljivo je da je Antolković 1950-ih obavljao trenersku ulogu – honorarno. Tada je radio kao voditelj računovodstva u tvrtki “Branko Malešević”, a tek je u povratničkoj epizodi 1959. godine postao profesionalni trener.

U svom zadnjem mandatu, na proljeće 1978. godine, kad je zamijenio dotadašnjeg trenera Rudolfa Belina, u igru je uveo kasnijega maksimirskog maestra i jednog od najboljih igrača u povijesti kluba: Marka Mlinarića. Antolković je momčad preuzeo 4. travnja, a Mlinarić debitirao četiri dana kasnije u gostima protiv Osijeka. Na Dinamovoj je klupi tada vladao svojevrsni trijumvirat u kojem su, uz Antolkovića kao “prvog među jednakima”, bili i Mirko Bazić i Zdenko Kobešćak koji je u velikoj mjeri formirao sjajnu Mlinarićevu generaciju.

– Jako se dobro sjećam tih dana. Gospon Antolković je imao svoju čvrstu šprancu, ono kaj je zamislio, to je i proveo. I tako nam je u svlačionici prije utakmice u Osijeku rekao: ‘Ovakav je plan: Poljak će krenuti od početka, a tijekom drugog poluvremena zamijenit će ga Mlinarić’. Pritom ga je Ivan Poljak upitao: ‘što ako ja budem najbolji igrač utakmice? Hoću li i u tom slučaju ići na klupu?’ Gospon Milan ga je samo pogledao, malo ispod oka, i još višim tonom potvrdio: ‘dakle, kak sam rekal! Poljak počinje, a kasnije bu ušel Mlinarić.’ Tako je i bilo – prisjetio se sam Mlinarić.

Antolković je momčad vodio dva i pol mjeseca, samo do kraja sezone, ali je uspio provesti svoju osnovnu ideju: jednostavnu igru bez libera. Uvijek je posebno isticao svoju odioznost prema ulozi libera što je i provukao i u razgovoru s nezaboravnim Amigom Magdićem:

“Iritira me taj ‘libero’. Čemu taj čovjek, iza obrane? Čistač. Ja sam apsolutno protiv! Dajmo čovjeka više, ali u sredini. To je ono pravo. Taj je libero ili čistač suvišan. Baš kroz njega današnji nogomet grca u vlastitoj nemoći.”

Iz današnje perspektive zvuči gotovo nemoguće, ali Antolković je bio – dvostruki reprezentativac: u nogometu i u stolnom tenisu. Čak je nastupio i na Svjetskom prvenstvu u ping-pongu, bio je i prvak Jugoslavije u parovima. Od stolnog tenisa odustao je nakon loma ruke na nogometu 1936. godine. Sjajno je igrao i tenis. Bio “kvartovski prijatelj” s Josipom Paladom, jednim od najboljih naših tenisača svih vremena, pri čemu bi zajedno igrali i nogomet i tenis. Upravo su mu temelji z različitih sportskih grana pružali jasan uvid u konkretne probleme pa je tako, primjerice, primijetio:

“Igrači se danas premalo odaju nogometu. Ne teže vlastitoj savršenosti. Pogledajte tenisače! Koliko rada. Pet sati dnevno! A, nogometaš? Ima talent i to mu je dosta. A, talent baš mora najviše raditi. To ne shvaćaju naši profesionalci.”