Prije četiri godine zauvijek nas je napustio naš nezaboravni „plavi devet“, Slaven Zambata

Do zadnjega je trenutka bio vezan uz Dinamo i pratio svaku utakmicu i poteze svojih nasljednika, emotivno komentirao nastupe svakoga igrača. Takav je bio naš Zambi, jedan od najvećih Dinamovih igrača svih vremena, napadač sa stilom, kapetan proslavljene generacije iz 1967. godine, jedan od onih koji su gradili i stvarali povijest našeg kluba... Ovoga utorka, 29. listopada, prošle su četiri godine otkako nas je zauvijek napustio naš Slaven Zambata, proslavljeni napadač i kapetan, a ponajprije prijatelj.

Osmijeh kao simbol gospodskoga i pozitivnog duha, a pokal kao ilustracija pobjedničkog garda. Takva, po mnogočemu karakteristična i simbolična fotografija, krasi njegovo posljednje počivalište u Aleji velikana na Mirogoju. Tim je povodom Dinamova delegacija ondje položila vijenac i zapalila svijeće prisjećajući se velikana zlatne povijesti maksimirskog kluba. Izaslanstvo su predvodili klupski dopredsjednik Dubravko Skender, predsjednik Uprave Zvonimir Manenica, Zambatini proslavljeni suigrači Marijan Čerček i Rudolf Belin u pratnji sina Kristijana te Dinamov ambasador Silvio Marić.

Naš Zambi kapetan je znamenite generacije koja je 1967. godine osvojila Kup velesajamskih gradova, natjecanje koje je kasnije preraslo u Kup Uefa, današnju Europa ligu. Rođen je 24. rujna 1940. godine u Sinju, a ljubav prema plavoj boji razbuktao mu je njegov prvi trener u rodnom gradu, Branko Dragaš, raniji veliki navijač Gradjanskog, koji je poznavao i kao igrače volio Franju Wölfla, Milana Antolkovića, Ivana Jazbinšeka i brojne druge predstavnike purgerskog kluba... Sudbina je htjela da upravo Jazbinšek bude prvi Zambatin trener u Dinamu, a da ga baš Antolković kasnije afirmira u udarnom sastavu.

Kad su u ljeto 1964. godine Dražan Jerković i Željko Matuš otišli u vojsku, Zambata je s nepune 24 godine postao najmlađi kapetan u dotadašnjoj klupskoj povijesti.

Nakon 10 godina provedenih u Dinamu, tri je igrao u Belgiji: dvije u Waregemu, zajedno s Marijanom Brnčićem, suigračem iz maksimirskih dana, i jednu u Crossingu. Potom se nakratko vratio u Dinamo, a nakon nekoliko ozljeda i dviju operacija otišao je u austrijski Villach gdje je 1974. završio karijeru.

S Dinamom je nastupio u finalu KVG-a 1963., četiri godine kasnije i osvojio pokal, a pritom dohvatio i četiri naslova pobjednika Kupa: 1960., 1963., 1965. i 1969. Za maksimirski je klub, prema vlastitoj evidenciji, odigrao 393 utakmice i postigao 264 gola.