Prije devet godina napustio nas je Ivica Horvat

Zanimljiv je to bio put: kao vrhunski je branič iz Dinama prešao u Eintracht, ondje završio igračku karijeru i odmah preuzeo trenersku ulogu pa potom s Eintrachtove klupe prešao na – Dinamovu. Proslavljeni maksimirski branič i trener Ivica Horvat zauvijek nas je napustio na današnji dan, 27. kolovoza, prije devet godina.

Nakon što je s plavima osvojio dva naslova prvaka i Kup i u tom trenutku postao treći po broju nastupa u dotadašnjoj klupskoj povijesti karijeru je nastavio u Eintrachtu. I također dohvatio naslov prvaka. No, posebna su uzbuđenja uslijedila u trenerskoj karijeri.

Ispao je u polufinalu pa pobijedio u – finalu! Horvatov je primjer vjerojatno jedinstven u nogometnoj povijesti. U mitskoj je uzvratnoj utakmici polufinala Kupa velesajamskih gradova 1967. godine Horvat je usred Maksimira sjedio na klupi – Eintrachta. Obnašao je tada funkciju asistenta glavnoga Eintrachtova trenera Eleka Schwartza.

Štoviše, zadnje dvije sezone svoje igračke karijere, nakon punih 12 provedenih u Dinamu, Horvat je posvetio upravo Eintrachtu. Kasnije je u klubu iz Frankfurta utkao i svoje trenersko znanje. Uostalom, i u igračkoj je karijeri, u ulozi stožernoga središnjeg braniča, figurirao kao svojevrsna produžena trenerska ruka, diktirao je ritam, raspoređivao suigrače... Na klupu je u ulozi glavnog trenera sjeo u travnju 1964. godine i vodio momčad u završnici prve bundesligaške sezone. Njemačko je prvenstvo do tada igrano po regionalnom principu gdje su najbolje momčadi iz pojedinih regija razigravale za državnog prvaka koji je na kraju odlučen finalnom utakmicom na neutralnom terenu. Jedinstvena Bundesliga formirana je na ljeto 1963. i u završnici te premijerne sezone na Eintrachtovu je klupu sjeo upravo Horvat koji je samostalno vodio momčad sljedećih godinu dana.

Kasnije je ostao u stožeru kao asistent novom strategu Schwartzu i u toj ulozi dočekao okršaje protiv Dinama u Kupu velesajamskih gradova. I dok su Nijemci slavljenički ispratili završetak prve polufinalne utakmice protiv Dinama, pobijedivši s 3:0, baš je Horvat javno upozoravao da taj rezultat još ne znači prolaz u finale i da bi u uzvratu moglo biti vatreno. Nije to Horvat govorio kurtoazno već stoga što je i te kako dobro poznavao dušu maksimirske momčadi.

„Eintracht u gostima olako prima golove, nije još gotovo“, upozoravao je Horvat. Nijemci su njegovo upozorenje shvatili tek nakon što ih je Dinamo nadigrao u uzvratu i s 4:0 protutnjao u finale. A Horvat? Ulogu Schwartzova asistenta u Eintrachtu zamijenio je mjestom glavnoga Dinamova trenera umjesto Branka Zebeca, koji se razišao s klupskom upravom i napustio Maksimir.

Tako je, eto, Horvat silom prilika i stjecajem okolnosti iz poražene uskočio u pobjedničku momčad. I vodio je u dvjema finalnim utakmicama protiv Leeds Uniteda krajem kolovoza i početkom rujna 1967. dohvativši najveći pokal u klupskoj povijesti. Njegov je najveći trenerski potez u karijeri – uvođenje tinejdžera Marijana Čerčeka u finalu. Bez ustručavanja ga je ubacio u udarnih 11 u samome finalu, a on se odužio – pogotkom Leedsu. Upravo je taj Čerčekov gol za 1:0 usmjerio pokal prema maksimirskim vitrinama.

Horvat je na klupi plavih sjedio pune tri sezone, sve do ljeta 1970. godine kad ga je zamijenio Zlatko Čajkovski, njegov partner iz najuže obrane u znamenitoj olimpijskoj reprezentaciji iz 1952. godine. Štoviše, zlatna generacija jugoslavenskih olimpijaca u udarnih je 11 imala čak sedmoricu hrvatskih igrača među kojima su bili i Horvat i – Zebec.

Kako god, Horvat je u tri godine na Dinamovoj klupi, uz osvojeno finale Kupa velesajamskih gradova, dohvatio i pokal pobjednika Kupa 1969. Maksimirska je momčad tada bila nadomak osvajanju dvostruke krune. U proljetnom je dijelu natjecanja Dinamo bio na vrhu ljestvice s pet bodova prednosti u odnosu na prvoga pratitelja, Crvenu zvezdu. No, tijesni porazi protiv Proletera u Zrenjaninu i Hajduka u Splitu, a ubrzo potom protiv OFK Beograda u Zagrebu povukli su plave na drugo mjesto.

Horvat je rođen 16. srpnja 1926. godine u Sisku, a Dinamu je pristupio 1945. iz zagrebačke Ferrarije. Kao igrač je s Dinamom osvojio naslove prvaka 1948. i 1954. uz pokal pobjednika Kupa 1951. U svim je tim uspjesima sudjelovao i njegov, također iznimno popularni brat Drago. Zadnji je nastup upisao na turneji po Brazilu 1957. kad je čuvao tada 17-godišnjeg Pelea. Za plave je odigrao 507 utakmica i postigao 28 pogodaka.

Horvat je upisao čak 60 nastupa za jugoslavensku reprezentaciju zaigravši na dva svjetska prvenstva – 1950. i 1954. U međuvremenu je, 1952. godine, osvojio srebrnu olimpijsku medalju. Igračku je karijeru završio u Njemačkoj, a trenerskoj je karijeri, uz navedene epizode u Eintrachtu i Dinamu, vodio i Schalke i Rot Weiss Essen.