Prije dvije godine napustio nas je naš Stjepan Lamza

Njegovi tuneli protiv Juventusa u četvrtfinalu, driblinzi i slalomi protiv Eintrachta u polufinalu, njegova nogometna raskoš i finesa kojom je lansirao Dinamo ka povijesnom europskom naslovu imaju posebno mjesto u timelineu purgerskog kluba... Ovoga petka prošle su pune dvije godine otkako nas je zauvijek napustio naš dragi i nezaboravni Stjepan Lamza, jedan od simbola proslavljene generacije iz šezdesetih godina. Tim je povodom Dinamova delegacija odala počast i zapalila svijeće na Lamzinu posljednjem počivalištu u Aleji velikana na zagrebačkom Mirogoju.

Jedan je od glavnih potpisnika Dinamova povijesnog trofeja, osvajanja Kupa velesajamskih gradova 1967. godine, natjecanja koje je kasnije preraslo u Kup Uefa, današnju Europa ligu. Otišao je samo godinu dana nakon što su nas zauvijek napustili njegovi suigrači iz 1967., naši nikad prežaljeni Slaven Zambata i Krasnodar Rora, a nešto ranije i Zlatko Škorić i Zlatko Mesić.

Iako je, pri spomenu na generaciju 1967., prva pomisao upravo Lamzina nogometna čarolija, paradoks je da ga nije bilo u završnoj utakmici, onoj u kojoj je maksimirska družina svladala Leeds United u finalu i osvojila pokal. Lamza je tada bio u bolesničkoj postelji nakon teške ozljede zadobivene u noći slavlja nakon pobjede protiv Eintrachta. Vrijeme je pokazalo da je taj dvoboj protiv Nijemaca bio njegov zadnji nastup za plave u službenoj utakmici. Zaigrao je još na oproštaju upriličenom 21. travnja 1970. u Zagrebu u prijateljskom ogledu protiv tada snažne Benfice, predvođene jednom od najvećih zvijezda svjetskoga nogometa, Portugalcem Eusebijem. Dinamo je pobijedio s 2:0, Lamza ponovno odigrao dojmljivu utakmicu, postigao i pogodak...

Rođen je 23. siječnja 1940. u Sisku, a loptu je prvi put dodirnuo sa šest godina na sisačkom školskom dvorištu. U Dinamo je došao 1960. godine iz Maribora, a prvi nastup za plave upisao u kolovozu iste godine u prijateljskom dvoboju protiv Zagreba. Iz svojih se prvih maksimirskih dana najradije sjećao rada s proslavljenim trenerom plavih Martonom Bukovijem. Dječački su mu idoli bili Franjo Mara Wölfl, Zvonimir Cimermančić i Ratko Kacian.

U njegovu Dinamovom opusu posebno, dakle, svijetle izvedbe protiv Juventusa u četvrtfinalu i Eintrachta u polufinalu Kupa velesajamskih gradova. Baš je Štef bio u izvorištu gotovo svih akcija u Torinu gdje su Talijani tek u završnici izjednačili na 2:2 da bi Dinamo u uzvratu na svom terenu slavio s gromkih 3:0. A, kakva li je tek rapsodija bila protiv Eintrachta! Kad je Dinamo u produžetku vodio s 3:0 i lovio četvrti pogodak za prolaz u finale, s tribina je grmjelo: „Štef! Štef!“ Glavni organizator i duhovni začetnih svih napada bio je upravo Lamza, navijači su ga na ramenima iznijeli s terena. Plavi su u povijesnom preokretu nadoknadili tri gola zaostatka iz prve utakmice u Njemačkoj i na kraju slavili s 4:0 u produžetku.

S Dinamom je zaigrao u finalu Kupa velesajamskih gradova 1963. godine, a četiri sezone kasnije, dakle, i osvojio pokal. Dvaput je bio pobjednik jugoslavenskoga Kupa, 1963. i 1965. Za plave je odigrao 281 utakmicu i postigao 72 pogotka. Nakon godinu dana pauze uvjetovane ozljedom nakon pada s balkona, kratko je igrao za Rijeku, Zagreb, potom francuski Chateauroux te, naposljetku, za Croatiju Melbourne. Upisao je i sedam nastupa za jugoslavensku reprezentaciju. Kasnije je bio trener u Dinamovoj školi.