Prije godinu dana napustio nas je naš Slaven Zambata

Silno nam nedostaje sav onaj njegov zanos, svi oni pozivi uz neskriveno veselje i ushit nakon sjajnih utakmica i pobjeda, silno nedostaje i onaj miran ton kojim bi nakon slabijih rezultata odjednom kod sugovornika pretvorio ljutnju u vedrinu i optimizam... Ovoga petka, 29. listopada, prošlo je godinu dana otkako nas je zauvijek napustio naš dragi i nezaboravni Slaven Zambata, naš proslavljeni „plavi devet“.

Dinamova je delegacija predvođena predsjednikom Mirkom Barišićem posjetila posljednje počivalište našega Slavena u Aleji velikana na Mirogoju položivši cvijeće i zapalivši svijeće. U tijeku je i izrada nadgrobnog spomenika prema klupskoj idejnoj skici i dizajnu.

Naš je Slaven do zadnjega trenutka bdio uz svaku Dinamovu utakmicu, pratio svaki potez svojih nasljednika, emotivno komentirao nastupe svakoga igrača. Takav je bio naš Zambi, jedan od najvećih Dinamovih igrača svih vremena, napadač sa stilom, kapetan proslavljene generacije iz 1967. godine, jedan od onih koji su gradili i stvarali povijest ovoga kluba...

Popularni „plavi devet“, omiljeni maksimirski centarfor, jedan je od glavnih junaka spektakularnoga lova na pokal Kupa velesajamskih gradova, natjecanja koje je preraslo u Kup Uefa, odnosno Europa ligu. U devet je nastupa šest puta tresao mrežu, vukao je momčad, lomio suparničke obrane...

Na putu do europskog trofeja prvo je zabio pogodak Spartaku iz Brna u uzvratu u Zagrebu čime su plavi neutralizirali vodstvo Čeha iz prvog dvoboja, bio je tu i nezaboravni “manevar s novčićem” u uzvratu kad je sudac ždrijebom, bacanjem kovanice, odlučivao o pobjedniku... U sljedećem je kolu zatresao mrežu Dunfermlineu u gostima u utakmici u kojoj su domaći ipak pobijedili s 4:2, da bi potom sam dvaput proparao mrežu za Dinamovih 2:0 u Zagrebu i prolaz dalje. U dvama teškim dvobojima protiv čvrstoga i neugodnog Dinama iz Piteştija upravo je Zambata zanjihao mrežu Rumunja za pobjedu 1:0 u gostima što je bilo dovoljno za četvrtfinale.

I upravo negdje u to vrijeme dolazi ona nesretna utakmica protiv Sarajeva... Između dvaju okršaja protiv Rumunja plavi su u kup utakmici odmjerili snage sa Sarajlijama. Zambatu su u jednoj akciji grubo presjekla dvojica braniča. Uslijedila je višemjesečna stanka zbog koje je propustio ne samo uzvrat protiv Rumunja već i oba četvrtfinalna okršaja protiv Juventusa.

Ali, zato je i povratak bio još slađi. U uzvratnom je dvoboju protiv Eintrachta u Zagrebu, kad su plavi lovili tri pogotka zaostatka iz prvog ogleda, upravo Zambata proparao mrežu za 1:0 u 14. minuti. Bio je to trenutak koji je „slomio“ Nijemce i pokrenuo uragan prema potpunom preokretu i ulasku u finale.

Još je prije ozljede svojim plotunima „skinuo“ dva europska velikana. U dvoboju Srednjoeuropskog, Mitropa kupa plavi su izbacili Milan. U Zagrebu je bilo 1:0 upravo njegovim pogotkom, na San Siru 0:0. Junak je bio i u prijateljskom ogledu protiv Celtica u Glasgowu. I tada je zabio za pobjedu 1:0. Celtic je samo nekoliko mjeseci kasnije postao – europski prvak.

Rođen je 24. rujna 1940. godine u Sinju, a ljubav prema plavoj boji razbuktao mu je njegov prvi trener u Sinju, Branko Dragaš, raniji veliki navijač Gradjanskog, koji je poznavao i kao igrače volio Franju Wölfla, Milana Antolkovića, Ivana Jazbinšeka i brojne druge purgere... Sudbina je htjela da mu upravo Jazbinšek bude prvi trener u Dinamu, a da ga baš Antolković kasnije afirmira u udarnom sastavu.

Kad su u ljeto 1964. godine Dražan Jerković i Željko Matuš otišli u vojsku, Zambata je s nepune 24 godine postao najmlađi kapetan u dotadašnjoj klupskoj povijesti. On sam je, pak, na služenje vojnoga roka krenuo nakon osvajanja Kupa velesajamskih gradova. 

Nakon 10 godina provedenih u Dinamu, tri je igrao u Belgiji: dvije u Waregemu, zajedno s Marijanom Brnčićem, suigračem iz maksimirskih dana, i jednu u Crossingu. Potom se nakratko vratio u Dinamo, a nakon nekoliko ozljeda i dviju operacija otišao je u austrijski Villach gdje je 1974. završio karijeru.

S Dinamom je nastupio u finalu KVG-a 1963., četiri godine kasnije i osvojio pokal, a pritom dohvatio i četiri naslova pobjednika Kupa: 1960., 1963., 1965. i 1969. Za plave je prema vlastitoj evidenciji, odigrao 393 utakmice i postigao 264 gola.