Godina dana bez Stjepana Lamze

Bio je svojevrsni „amblem“ cijele generacije, prva asocijacija na Dinamov maestralni europski pohod 1967. godine, njegova veličanstvena izvedba protiv Eintrachta u uzvratu polufinala Kupa velesajamskih gradova protiv sublimira svu raskoš Dinamova tadašnjeg nogometa. Sjećanja nam posebno naviru ovoga četvrtka kad smo zaokružili tužnih godinu dana otkako nas je naš dragi i nezaboravni Stjepan Lamza zauvijek napustio.

Kompletan je plavi navijački puk sa suzama i nevjericom popratio vijest o odlasku „plavoga veseljaka i boema“, omiljenoga člana naše plave obitelji, igrača koji je bio jedan od glavnih potpisnika zasigurno najvećega uspjeha u klupskoj povijesti: osvajanja Kupa velesajamskih gradova, natjecanja koje je kasnije preraslo u Kup Uefa, današnju Europa ligu. Otišao je samo godinu dana nakon što su nas zauvijek napustili njegovi suigrači iz 1967., naši nikad prežaljeni Slaven Zambata i Krasnodar Rora, a nešto ranije i Zlatko Škorić i Zlatko Mesić.

Iako je, pri spomenu na generaciju 1967., prva pomisao upravo Lamzina nogometna finesa, paradoks je da ga nije bilo u završnoj utakmici, onoj u kojoj je maksimirska družina svladala Leeds United u finalu i osvojila pokal. Lamza je tada bio u bolesničkoj postelji nakon teške ozljede zadobivene u noći slavlja nakon pobjede protiv Eintrachta. Vrijeme je pokazalo da je taj dvoboj protiv Nijemaca bio njegov zadnji nastup za plave u službenoj utakmici. Zaigrao je još na oproštaju upriličenom 21. travnja 1970. u Zagrebu u prijateljskom ogledu protiv tada snažne Benfice, predvođene jednom od najvećih zvijezda svjetskoga nogometa, Portugalcem Eusebijem. Dinamo je pobijedio s 2:0, Lamza ponovno odigrao dojmljivu utakmicu, postigao i pogodak...

HTIO BITI BRANIČ, POSTAO VIRTUOZ ZA PAMĆENJE

Rođen je 23. siječnja 1940. u Sisku, a loptu je prvi put dodirnuo sa šest godina na sisačkom školskom dvorištu. Unatoč tome što je Lamza zapamćen kao nogometni fantasista, igrač finese i poteza, kao dječak je, posve atipično nogometnim maštanjima mališana, želio biti – obrambeni igrač. U Dinamo je došao 1960. godine iz Maribora, a prvi nastup za plave upisao u kolovozu iste godine u prijateljskom dvoboju protiv Zagreba. Iz svojih se prvih maksimirskih dana najradije sjećao rada s proslavljenim trenerom plavih Martonom Bukovijem. Dječački su mu idoli bili Franjo Mara Wölfl, Zvonimir Cimermančić i Ratko Kacian.

U njegovu Dinamovom opusu posebno, dakle, svijetle izvedbe protiv Juventusa u četvrtfinalu i Eintrachta u polufinalu Kupa velesajamskih gradova. Baš je Štef bio u izvorištu gotovo svih akcija u Torinu. A, kakva li je tek rapsodija bila protiv Eintrachta! Kad je Dinamo u produžetku vodio s 3:0 i lovio četvrti pogodak za prolaz u finale, s tribina je grmjelo: „Štef! Štef!“ Glavni organizator i duhovni začetnih svih napada bio je upravo Lamza. Navijači su ga na ramenima iznijeli s terena.

Lamza je igrao gotovo sve: u ranim je sisačkim danima bio u obrani, kasnije je preselio u ulogu beka, znao je biti i krilo, igrao je i zadnjeg i prednjeg veznog, bio i paker i strijelac. Malo je, doduše, nedostajalo da još u ranijoj fazi karijere napusti Maksimir. Na nagovor poznatoga austrijskoga trenera Maxa Merkela, koji je tada vodio momčad Münchena 1860, Lamza je krajem 1963. godine, zajedno sa suigračem iz Dinama, Željkom Perušićem, otišao u Njemačku. Sukladno pravilima, trebali su pauzirati godinu dana kako bi stekli pravo nastupa za „zehcigere“. Lamza se, ipak, vratio nakon pet mjeseci.

S Dinamom je zaigrao u finalu Kupa velesajamskih gradova 1963. godine, a četiri sezone kasnije i osvojio pokal. Dvaput je bio pobjednik jugoslavenskoga Kupa, 1963. i 1965. Za plave je odigrao 281 utakmicu i postigao 72 pogotka. Nakon godinu dana pauze uvjetovane ozljedom nakon pada s balkona, kratko je igrao za Rijeku, Zagreb, potom francuski Chateauroux te, naposljetku, za Croatiju Melbourne. Upisao je i sedam nastupa za jugoslavensku reprezentaciju. Kasnije je bio trener u Dinamovoj školi.

Danas, godinu dana otkako nas je napustio, posljednje počivalište Dinamova velikana posjetila je klupska delegacija na čelu s predsjednikom Mirkom Barišićem. Uskoro se očekuje i završetak izrade novog spomenika na posljednjem počivalištu naše legende.