Prije tri godine zauvijek nas je napustio naš Krasnodar Rora

Pamtit ćemo ga kao jednoga od najznačajnijih Dinamovih igrača svih vremena, po mnogima možda najbolju plavu jedanaeticu ikad... Na današnji dan prije tri godine, 12. studenoga 2020., zauvijek nas je napustio Krasnodar Rora, proslavljeni član slavne Dinamove generacije iz 1967. godine.

Bio je utorak tog tmurnog studenog prije tri godine kad je naš dragi i nezaboravni Kraso drhtava glasa silno potresen držao pozdravni govor na ispraćaju svojeg prijatelja, suigrača, kapetana Slavena Zambate... Samo dva dana kasnije uslijedila je nova šokantna vijest. U četvrtak, 12. studenoga 2020. godine, zauvijek nas je napustio i naš Rora.

Filigranska asistencija Zambati za prvi pogodak u mitskoj utakmici protiv Eintrachta, odmah potom brzopotezni centaršut Marijanu Novaku za drugi gol jedva minutu i pol kasnije, proparana mreža Leeds Uniteda u samome finalu... Rora je bio jedan od Dinamovih „mlaznih motora“ na putu prema pokalu Kupa velesajamskih gradova, natjecanja koje je preraslo u Kup Uefa, današnju Europa ligu. Letio je lijevim krilom, ostavljao suparničke braniče „u prašini“, pravodobno i precizno centrirao, proigravao suigrače...

U 10 godina provedenih u plavome dresu upisao je 459 utakmica uz 90 postignutih pogodaka.

„Rora i Stjepan Lamza bili su najbolji dribleri naše generacije“, podsjećao je proslavljeni Dinamov igrač i kasnije trener, Zdenko Kobešćak. Rora je, još kao iznimno daroviti izlazni junior, blistao u udarnoj postavi tadašnjega drugoligaša Šibenika. I malo je nedostajalo da Šibenčani dohvate plasman u prvu ligu. Ondje je, primjerice, stjecao iskustvo i s popularnim Zekom, starijim bratom Slavena Zambate. Uostalom, najbolje se u Dinamu slagao upravo sa – Zambatom. Čak je i možda ključni trenutak u Dinamovu pohodu na pokal Kupa velesajamskih gradova upravo „posljedica“ njihove produkcije. Rora je u 14. minuti uzvratnoga okršaja protiv Eintrachta u Zagrebu, gdje su plavi lovili čak tri pogotka zaostatka iz prvoga dvoboja, centrirao preciznu loptu Zambati za rano vodstvo 1:0. Bio je to tek početak silnoga pritiska koji je posve slomio njemačku obranu. Praktički u sljedećoj akciji Rora je ponovno zavrnuo u sredinu gdje je natrčao Novak i zakucao za 2:0 i potpuni delirij na tribinama. Pogodak Leedsu u finalu za vodstvo 2:0 u prvom okršaju u Zagrebu ulazi u anale kao jedan od najvažnijih u klupskoj povijesti.

Naslov pobjednika Kupa velesajamskih gradova 1967. godine, pokal osvajača Kupa 1965. i 1969. kruna su Rorina dojmljivog i iznimno uspješnoga desetljetnog igračkog staža u maksimirskom klubu.

Rođen je 23. ožujka 1945. godine na Visu, ali je odrastao u Šibeniku. U Dinamo je došao 1964. godine gdje je naslijedio dres s brojem 11 kojega su ranije nosili Božidar Senčar, Aleksandar Benko, Dionizije Bato Dvornić, Ilijas Pašić, Tomislav Knez... Izabrao je Maksimir uz objašnjenje: „poznata je tradicija šibenskih studenata sklonih Zagrebu, drago mi je da sam i ja krenuo tim putem.“

Prvi mu je trener u Maksimiru bio Milan Antolković, uslijedili su Vlatko Konjevod s kojim se nije nogometno najbolje slagao, potom ponovno Antolković pa Ivan Oskar Jazbinšek, Branko Zebec, Ivica Horvat, Zlatko Čajkovski, Dražan Jerković, Stjepan Bobek i Domagoj Kapetanović.

Nakon 10 sezona provedenih u Maksimiru prešao je u belgijski Standard, a potom u francuski Nancy gdje je igrao u sredini terena, a jedno vrijeme čak i na mjestu libera. U Nancyju je igrao zajedno s kasnijom legendom francuskoga i svjetskog nogometa, Michelom Platinijem, s kojim je zajedno ostajao dodatno vježbati i nakon redovitih treninga. Štoviše, i sam je Platini, prilikom svojedobnoga posjeta Hrvatskom nogometnom savezu, istaknuo: „Ne bih postao onakav igrač da nakon treninga nisam ostajao dodatno raditi s Rorom.“

Nakon igračke je karijere Rora bio trener u Dinamovoj nogometnoj školi, obnašao je i funkciju asistenta glavnoga trenera, a kao stručni se komentator isticao i u novinarskom poslu.

U Dinamu je bio i predsjednik savjeta igrača. Bio je i jedan od simbola naraštaja iz 1967. godine, veliki prijatelj, kohezivni faktor pa čak i svojevrsni “glasnogovornik” cijele generacije.