Prošle su tri godine od odlaska našeg Slavena Zambate, popularnog „plavog devet“

U krupnom planu su osmijeh kojim je magnetizirao suigrače, prijatelje, navijače i pokal kojim je u kapetanskoj ulozi potpisao Dinamov povijesni uspjeh... Osmijeh kao simbol gospodskoga i pozitivnog duha, a pokal kao ilustracija pobjedničkog garda. Takva, po mnogočemu karakteristična i simbolična fotografija, krasi posljednje počivalište Dinamova velikana, nikad zaboravljenog „plavog devet“, našeg Slavena Zambate. Ove nedjelje, 29. listopada, prošle su točno tri godine otkako nas je zauvijek napustio naš Zambi, naš proslavljeni napadač i kapetan, a ponajprije prijatelj. Tim je povodom Dinamova delegacija posjetila njegovo posljednje počivalište u Aleji velikana na Mirogoju položivši cvijeće i zapalivši svijeće. Klupsko izaslanstvo predvodili su predsjednik Mirko Barišić i predsjednica Uprave Vlatka Peras, a u njihovu društvu bio je i Slavenov sin - Slaven Zambata junior.

Naš Zambi jedan je od najvećih Dinamovih igrača svih vremena, napadač sa stilom, kapetan proslavljene generacije koja 1967. godine osvojila Kup velesajamskih gradova, natjecanje koje je kasnije preraslo u Kup Uefa, današnju Europa ligu. Do zadnjeg je trenutka bdio uz svaku Dinamovu utakmicu, pratio svaki potez svojih nasljednika, emotivno komentirao nastupe svakoga igrača.

Rođen je 24. rujna 1940. godine u Sinju, a ljubav prema plavoj boji razbuktao mu je njegov prvi trener u rodnom gradu, Branko Dragaš, raniji veliki navijač Gradjanskog, koji je poznavao i kao igrače volio Franju Wölfla, Milana Antolkovića, Ivana Jazbinšeka i brojne druge predstavnike purgerskog kluba... Sudbina je htjela da upravo Jazbinšek bude prvi Zambatin trener u Dinamu, a da ga baš Antolković kasnije afirmira u udarnom sastavu.

Kad su u ljeto 1964. godine Dražan Jerković i Željko Matuš otišli u vojsku, Zambata je s nepune 24 godine postao najmlađi kapetan u dotadašnjoj klupskoj povijesti.

Nakon 10 godina provedenih u Dinamu, tri je igrao u Belgiji: dvije u Waregemu, zajedno s Marijanom Brnčićem, suigračem iz maksimirskih dana, i jednu u Crossingu. Potom se nakratko vratio u Dinamo, a nakon nekoliko ozljeda i dviju operacija otišao je u austrijski Villach gdje je 1974. završio karijeru.

S Dinamom je nastupio u finalu KVG-a 1963., četiri godine kasnije i osvojio pokal, a pritom dohvatio i četiri naslova pobjednika Kupa: 1960., 1963., 1965. i 1969. Za maksimirski je klub, prema vlastitoj evidenciji, odigrao 393 utakmice i postigao 264 gola.