Prošlo je 112 godina od otvorenja nogometnog terena u Maksimiru

Vizura je bila posve drukčija – drveni plot uz rub maksimirskog parka, skromna tribinica i travnati teren omeđen s nekoliko jablana... Tako je to, kako sugeriraju zapisi, usmene predaje i poneke fotografije, izgledalo u samim počecima. Na današnji dan, 5. svibnja 1912. godine, svečano je otvoreno novo igralište uz koje je s vremenom, s postupnim arhitektonskim zahvatima, niknuo sportski kompleks nadomak maksimirske šume – stadion Maksimir.

Ideja je bila jasna: stvoriti sportsku oazu nadomak gradskom parku... Tako je zamišljena, kreirana i provedena ideja o gradnji igrališta koje bi predstavljalo skladan spoj sporta i prirode, parka i rekreacije, flore i faune...

Zagrebački akademičari, okupljeni u HAŠK-u, još su 1911. godine osmislili, a godinu kasnije i proveli projekt gradnje sportskoga igrališta u tadašnjem rubnom dijelu grada. U potrazi za pogodnom lokacijom za izgradnju nogometnog terena predstavnici HAŠK-a obratili su se nadbiskupu dr. Antunu Baueru koji je bio idejni pokretač izgradnje kasnijega sportskog kompleksa nadomak maksimirskoga parka. Nadbiskup Bauer je, kao rektor Zagrebačkog sveučilišta, imao poseban osjećaj i za sportske aktivnosti unutar akademske zajednice. Stoga je tadašnjem HAŠK-u još 1912. predao u zakup zemljište na kojem je već iste godine napravljen nogometni teren.

Na samom je otvorenju, dakle prije 112 godina, glavni događaj bio nogometni dvoboj HAŠK-a i mađarskog BAK-a, ali prvu je utakmicu ipak odigrao – Gradjanski. I to „sam protiv sebe“.  Pri samoj svečanosti otvorenja, uoči dvoboja HAŠK-a i budimpeštanskog BAK-a, sučelile su se prva i druga momčad Gradjanskog. „Senatori“ su pobijedili sa 7:0. Ubrzo nakon toga i igrači Gradjanskog na neko su vrijeme preselili na maksimirsko igralište gdje su ujedno i trenirali. Purgerski je klub tada još bio tek mlada družina, samo devet dana ranije proslavio je svoj prvi rođendan dok je osam godina stariji HAŠK već bio u poziciji pribaviti i vlastito igralište.

Podno zapadne tribine bilo je poredano pet teniskih terena, a na jednom je od njih, točno na prostoru današnjega južnog tornja s liftovima, još 1927. godine odigran prvi službeni Davis Cup meč reprezentacije bivše Jugoslavije. Nadbiskup Bauer bio je naglašeno sklon i HAŠK-ovu rivalu Gradjanskom, kojem je pomagao u teškim razdobljima pa tako postao i svojevrsni prvi počasni predsjednik purgerskog kluba.

Dinamo je nakon rata, kao nastavak Gradjanskog, nastupao na starom igralištu u Koturaškoj ulici. Plavi su se 1948. godine preselili na maksimirski teren da bi u siječnju 1952. godine Izvršni odbor Grada Zagreba, uz potvrdu Vlade NR Hrvatske i Narodnog odbora Zagreba, predao cijeli kompleks u vlasništvo kluba.

Dinamo je tada, neposredno po preseljenju, na svoju inicijativu pokrenuo zahvate na obnovi igrališta: izgradio je manju betonsku tribinu na zapadu, a oko ostalih dijelova igrališta postavio nasipe za gledatelje. Gradnja stadionskog kompleksa počela je 1953. godine po projektu arhitekta Vladimira Turine. Prvi su radovi podrazumijevali postavljanje atletske staze i izgradnju kompletne zapadne tribine. Sjeverna je podignuta 1955. godine, istočna 1962., dok je južna tribina dovršena 1969.

Građen etapno, stadion je još 1961. dobio električnu rasvjetu koja je zamijenjena 1974. kada su stari reflektori preseljeni na stadion u Kranjčevićevoj. Novo je preuređenje uslijedilo uoči Univerzijade 1987. godine promjenom krova na zapadnoj tribini.

U ratno doba, kad su sve misli bile usmjerene ka obrani Domovine i kad su sportske aktivnosti bile u drugom planu, i sam je klub zapao u ozbiljne egzistencijalne probleme. Kako nije imao mogućnost održavanja stadiona, cijeli je sportski kompleks 1992. godine predao u vlasništvo grada Zagreba.

Velika rekonstrukcija stadiona zaživjela je i 1998. godine rušenjem stare i zidanjem nove sjeverne tribine te nadogradnjom gornje zapadne. Projekt je predvidio micanje atletske staze i spuštanje travnjaka, ali radovi su naglo obustavljeni u prosincu 1999.

U lipnju 2011. klub je uložio u gradsku imovinu pa je do 2013. obnovio i „ušminkao“ dio kompleksa: postavio je nove sjedalice, grijani travnjak, sustav za automatsko navodnjavanje, svijetloplavu umjetnu travu oko igrališta, moderni klupski hotel naziva „'67“ u čast slavnoj generaciji koja je 1967. godine osvojila Kup velesajamskih gradova, moderne svlačionice s vrhunskim uvjetima, kapelicu Svetog Josipa, brojna pomoćna igrališta s umjetnom travom od kojih je teren broj 7 dobio najviši Uefin certifikat za kvalitetu, tunel kojim igrači izlaze iz svlačionice na teren osvijetljen je plavim neonskim svjetlom, a zidovi ukrašeni fotografijama navijača i slavnih igrača iz klupske povijesti...

Prije postavljanja sjedalica kapacitet stadiona bio je 64.000 mjesta, dok je potom, računajući samo sjedenje, iznosio 35.123. Istočna je tribina, međutim, izvan funkcije nakon oštećenja u zagrebačkom potresu 2020. godine.

Travnjak je zasađen još 1951., a trajao je punih 58 godina, sve do 2009. i dvostrukoga koncerta grupe U2. Podloga nije izdržala dva uzastopna koncerta na punom stadionu, dan za danom, pa je uslijedila promjena travnjaka, a pritom ugrađeno i grijanje terena. Od ljeta 2018. na terenu je nova, hibridna podloga, kombinacija 70-postotne prirodne i 30-postotne umjetne trave.