Prošlo je 35 godina od Dinamova proljeća 1982.

Tih je dana iz novinskih tekstova sjajio opis koji je precizno sažeo duh Dinamova proljeća: „Lopta teče kroz crveno-bijelu nemoć“... Upravo ovoga utorka, 2. svibnja, obilježavamo 35 godina od pobjede protiv Budućnosti iz tadašnjeg Titograda, danas Podgorice, utakmice kojom je zaključena dojmljiva sezona plavih, zaokruženo Dinamovo proljeće garnirano nadahnutim nogometom kojim je 1982. godine osvojio naslov prvaka. I doista, lopta je tada iz kola u kolo „tekla kroz nemoć suparničkih braniča“.

Dvoboj protiv Budućnosti bio je revijalnoga, slavljeničkog karaktera jer Dinamo je naslov osigurao i znatno prije tog, zadnjeg kola... Plavi se uragan zahuktao u veljači, tutnjao cijelo proljeće i lansirao maksimirsku momčad do naslova. Iako je u arhivima i dalje zapisano da je to bio prvi naslov nakon 24 godine, brojni igrači ističu da je trofej prvaka u Zagreb zapravo stigao i 1979. godine u famoznom „slučaju Edmond Tomić“ kada je i sudskom odlukom pokal trebao završiti u maksimirskoj vitrini.

Furiozni juriš i pobjeda 3:0 protiv Crvene zvezde koju je Dinamo toga dana skinuo s trona i zasjeo na vrh, nezaboravna „lastavica“ Zlatka Kranjčara za pogodak protiv crveno-bijelih, dojmljivi driblinzi „u mjestu“, okret i projektil pod prečku u izvedbi Stjepana Deverića u pobjedi na Poljudu tek su neke sekvence u romantičarskom nogometu kakvoga je Dinamo predstavio tih dana.

Plavi su u Splitu, samo tjedan dana nakon dojmljive izvedbe protiv Crvene zvezde, slavili s 2:1, Hajdukov je vezist Ivan Gudelj pri rezultatu 0:2 iz dvojbenoga jedanaesterca pogodio vratnicu... Istoga je dana Crvena zvezda izgubila protiv Radničkog u Nišu i otvorila plavima put do naslova. Trener Vojvodine Drašković ubrzo je nakon toga istaknuo: „nitko ne igra bolje od Dinama, 90 posto bit će prvak“.

Nakon remija protiv Partizana u Beogradu plavi su pobjegli na pet bodova prednosti, u sljedećem kolu čak na šest… Sve je bilo praktički gotovo nakon slavlja protiv Željezničara u Maksimiru, 2:0, kad je popularni sarajevski trener Ivica Osim provukao: „Zadovoljan sam što smo i 60 minuta izdržali protiv ovakvog Dinama.“

Zagrepčani su mogli prokockati naslov samo tako da su do kraja izgubili sve tri utakmice, a Beograđani upisali sve pobjede, uz visoku gol-razliku. Štoviše, Dinamo je u sljedeće dvije doista i izgubio, ali naslov nije došao u pitanje… Snješko Cerin postao je prvi strijelac prvenstva s 19 pogodaka.

Dakako, na čelu pobjedničke kolone bio je trener Miroslav Blažević. Na klupu je sjeo 10. prosinca 1980. naslijedivši Ivana Đalmu Markovića, koji je odstupio dva kola prije kraja jesenskog dijela natjecanja. U ta je završna dva jesenska kola momčad vodio Markovićev dotadašnji asistent Rudolf Cvek u statusu v. d. trenera. Blaževićevi su protukandidati za trenersko mjesto bili Branko Zebec, Branko Elsner, Tomislav Kaloperović, Ivica Horvat...

Kad je Ćiro napokon došao u Maksimir, iskrsnuo je problem s njegovim dotadašnjimklubom Rijekom. Na Kantridi su tvrdili da još ima još važeći ugovor s bijelima, što je on demantirao.

Momčad je krenuo brusiti na australskoj turneji od 21. siječnja do 12. veljače 1981., pri čemu su u 23 dana preletjeli više od 50 000 km. Na toj su se turneji kao standardni braniči nametnuli Milivoj Bračun i Zvezdan Cvetković, a među vratnicama se ustalio Marijan Vlak. Posebno je iznenađenje bila Bračunova selidba u ulogu beka s obzirom na to da je u svojem dotadašnjem klubu, TPK sa zagrebačke Pešćenice, današnjem HAŠK-u, igrao napadača. Mlinarić je postao kreator, idejni pokretač, duša i mastermind Dinama...

Dinamo je tih dana bio – pokret! Bio je znatno više od „običnog“ nositelja naslova prvaka. Bio je to Dinamo s kojim su maksimirski kibici ustajali i lijegali, vrijeme u kojemu je Zagreb gorljivo čekao naslov, iako su neki, dakle, još uvijek slavili i (ne)priznati pokal prvaka iz 1979.

Nakon dvaju uzastopnih derbija protiv Crvene zvezde i Hajduka, plavi su svladali Teteks u Tetovu 4:1, a potom i Sarajevo u Maksimiru s 3:2. Opet je Bručić krpao rupe; protiv Zvezde je morao uskočiti u ulogu lijevoga beka, a protiv Sarajlija preseliti na desnu stranu zbog izostanka kartoniranoga Bračuna... U gradskom derbiju u Kranjčevićevoj pobijedili su Zagreb s 2:1 u utakmici koju pamtimo po čak tri propuštena jedanaesterca. Zagrebova vratara Simunića s bijele točke nisu uspjeli svladati ni Kranjčar ni Cerin niti Zvjezdan Cvetković.

Niz je nastavljen i protiv Vojvodine, Zagrepčani su slavili s 3:0, ali pritom je Cerin zaradio žuti karton zbog kojega je morao propustiti gostovanje kod Partizana. Protiv „crno-bijelih“ je, pak, u okršajima s Nenadom Stojkovićem i Dragim Kaličaninom ozlijeđen Deverić, koji je napustio teren i pauzirao gotovo mjesec dana... Beogradska je utakmica završena bez pogodaka.

Pobjeda protiv Rijeke u Maksimiru, Osijeka u Gradskom vrtu uz zagrebački remi protiv ljubljanske Olimpije približili su Dinamo naslovu. Trener Crvene zvezde, Branko Stanković, tada je izjavio: „Čestitam Dinamu naslov prvaka.“

Do kraja je ostalo još pet kola, a plavi su imali šest bodova prednosti pred prvim pratiteljima – Crvenom zvezdom i Hajdukom. U završnici su sezone, što zbog ozljeda, što zbog kartona, uz Deverića izostajali i Bručić, Hohnjec, Bošnjak, Zvezdan Cvetković...

Ipak, Dinamo je projurio Skopjem svladavši Vardar 3:0. I tada dolazi vrijeme slavlja... Dvoboj protiv Željezničara u Maksimiru 18. travnja, u 31. kolu. Sarajlije su odolijevale sat vremena, a onda je Dinamo s dva brzopotezna pogotka Kranjčara i Cerina zaključio priču pobijedivši 2:0. Tom je utakmicom praktički osvojio naslov. Iako je za matematičku potvrdu nedostajao još jedan bod, navijači su toga dana u Maksimiru slavili naslov prvaka, igrači optrčali počasni krug...

U sljedećem je kolu Radnički u Nišu uvjerljivo pobijedio i nadigrao sad već mamurne dinamovce „opijene slavljem“ s 3:0. Ali, kad su maksimirski igrači u autobusu saznali da je Osijek pobijedio Crvenu zvezdu, i matematika je potvrdila: Dinamo je prvak!

Plave je u sljedećem kolu pobijedio Velež u Mostaru s 1 : 0, nakon čega je slijedila promocija prvaka u Maksimiru. U zadnjem kolu, 2. svibnja, u Zagreb je došla titogradska Budućnost. Utakmica je počela u 16:30, ali stadion je već u 14 sati bio krcat. Zagreb je proključao, bio je to gotovo cjelodnevni nogometno-zabavni spektakl u kojemu su purgeri zdušno pjevali: „Zastave plave viju se u zraku, Dinamu u čast, u slavu prvaku!“

Zagreb, 2. svibnja 1982.

Savezna liga, 34. kolo

Dinamo – Budućnost 1-0

Stadion Maksimir

Dinamo: Vlak, Bračun (15. Kurtela), Bručić, Hadžić, Zajec (c), Mustedanagić, D. Bošnjak, Cerin, Kranjčar, Mlinarić, Deverić (58. Krnčević)

Trener: Miroslav Ćiro Blažević

Budućnost: Đukanović, Vlahović, Vorotović, Bakrač, N. Jovanović, J. Miročević, Radović (77. B. Drobnjak), Ljumović, Ž. Vukčević, D. Brnović (68. Batrović) Vujović (c)

Trener: Đorše Gerum

Sudac: Stojan Ilijevski (Skopje), Gledatelja: 60.000

Žuti karton: Mlinarić (50.- prigovor)

Strijelac: 1-0 Kranjčar (32.)