Prošlo je 40 godina od Dumbovićeva “projektila” na kišnoj Marakani

“Sjednem u svlačionicu prije utakmice i uvjeren sam da nema šanse da budem među 16 igrača za zapisnik. Ma, nema šanse! Trener Vlatko Marković govori sastav, krene od vratara pa potom nabraja i one koji su na klupi. Dođe do zadnjeg, do broja 16 i prozove mene – 'Dumbović'. Ja širom otvorim oči i ne vjerujem. Ne znam, mislim da je Marko Mlinarić bio pored mene, ja velim 'je li to trener rekao moje ime?'. Mlinka mi se smješka i kaže 'šuti, šuti, unutra si'”, s vidljivim je sjajem u očima razdragano prepričavao simpatični Drago Dumbović prije tri godine za njegova prethodnog posjeta Dinamu.

  Ne samo da je bio u zapisniku, ne samo da ga je trener poslao na zagrijavanje, ne samo da je ušao u igru nego je – u prvom dodiru s loptom zabio povijesni pogodak kojega se maksimirski kibici s veseljem prisjećaju i danas! Dinamo je, dakle, na današnji dan, 24. svibnja 1980. godine, osvojio pokal pobjednika jugoslavenskoga Kupa, tadašnjega Kupa maršala Tita! Nakon zagrebačkih 1:0 kad je Zlatko Kranjčar zatresao mrežu iz 11-erca, Beograđani su u uzvratu golom Zorana Filipovića u 65. minuti “poništili” prednost plavih... A, onda je na scenu stupio – Dumbović.

  Junak ove priče, heroj Dinamove pobjede, već dulje od 30 godina živi u Sjedinjenim Američkim Državama i s neskrivenim je emocijama proživljavao svoj posjet Zagrebu, prvi dolazak nakon tri desetljeća. Uz neizbježnu temu – nezaboravni gol na kišom natopljenoj beogradskoj Marakani u finalu Kupa.

  “Sjećam se da je kiša jako padala, teren je bio očajan... Sjedim na klupi, i opet sam uvjeren da neću igrati. Kad odjednom, 25 minuta prije kraja, začujem 'Dumbović! Zagrijavanje!' Ne mogu vjerovati. Mislim da sam se zagrijavao tri dana. Činilo mi se da me zagrijava samo reda radi. Ali, odjednom me zove. Pomislim u sebi 'zar je moguće da ću igrati u finalu?'. Uđem na teren, taknem loptu i gotovo – gol!”, prisjetio se Dumbović.

  No, u sjećanju su i detalji koji su ovu priču lako mogli skrenuti iz bajke u žanr drame...

  “Kad sam kasnije vidio snimku utakmice... Malo me presjeklo. Na snimci vidite Kranjčara otvorenog na desnoj strani. O-tvo-re-nog! Uhhh, da nisam pogodio mrežu, bojao bih se ući u svlačionicu. Toliko je bio otvoren, trebao sam mu dodati. Ali, sve je dobro ispalo, bilo je fenomenalno!”

  Maksimirski navijači, dakle, i danas pamte kako je, uz efektni dribling, juriš i munjevitu egzekuciju proparao mrežu u 71. minuti izjednačivši na 1:1. Bio je to gol koji je plavima osigurao naslov pobjednika Kupa nakon 11 godina čekanja.

  “Bili smo doista sjajni. Ako si bio na klupi Dinama, značilo je da si dobar igrač. A prvi sastav, uh... Mlinarić je bio fenomenalan, najbolji u našoj generaciji. Sjećam se svega, mogao bih pričati tri dana. Najviše mi je žao što sam odmah nakon te utakmice morao u vojsku. Tu mi je prekinut ritam, sve... Nisu mi u vojsci dali trenirati, 11 mjeseci nisam igrao nogomet.”

   Mediji su, dakako, i neposredno nakon utakmice, dok su još ruke bile slavljenički u zraku, zabilježili izjavu tada 20-godišnjeg Dumbovića:

  “Bio sam nabijen zanosom kojim su suigrači ostavljali srce na terenu. Igrali su fantastično. Bio sam ponesen, htio sam i ja biti dio tog juriša. Kad mi je trener Marković rekao ‘Idi!’, vrtoglavo sam uletio u ono blato. Cico i Mlinka odvlačili su zvezdaše na desno, ja sam letio u lijevo, a onda, tu ću loptu pamtiti, Branko Tucak odigrao mi je neviđeno, u noge, na moj korak. Krenuo sam naprijed, Dragan Miletović me dočekao. Na blatu, u kaljuži ispao je i pao. Otišao sam malo ulijevo i osjetio trk vratara Živana Ljukovčana. Nisam dugo razmišljao Nije bilo vremena. Imao sam samo jednu mogućnost: špic, pucao sam vrhom kopačke. Lopta se munjevito zabila u drugi kut. Sanjat ću tu loptu, njezin fijuk, nemoć Ljukovčana i tresak mreže u rašljama.”

  Sam Mlinarić pomalo je proročanski dodao: “Na tako teškom terenu nije se moglo igrati bolje. To je tek početak uspjeha ove generacije nogometaša Dinama. Izdržali smo i fizički i psihički veliku borbu. Sve smo iznenadili napadačkim nogometom.”

  Mlinarićeva najava novih uspjeha kulminirala je, dakako, naslovom prvaka 1982. godine. Iako, sve je počelo i godinu prije Dumbovićeva “projektila”... Dinamo je 1979. godine, također pod vodstvom trenera Vlatka Markovića, vodio borbu za naslov prvaka. Iako mu je sudskom odlukom u famoznom “slučaju Edmond Tomić”, priznat naslov za 1979., Fudbalski savez Jugoslavije tu odluku nije proveo u svojem arhivu. Uslijedio je, dakle, pokal pobjednika Kupa 1980., potom naslov prvaka 1982. i novi Kup godinu kasije. Plavi su u tom razdoblju još triput igrali u finalu: 1982., 1985. i 1986.

    U ljeto 1980. trener Marković napustio je Dinamo... Iza sebe je, dakle, ostavio naslov (do)prvaka 1979. i Kup 1980. A, kako li je on sam doživio finalne dvoboje protiv Crvene zvezde? Svoja je razmišljanja podijelio s novinarima nedugo nakon uzvratne utakmice:

  “Znao sam da naša vrijednost mora doći do izražaja. Osim toga, rijetko se događa da je skoro kompletna momčad u top formi kad najviše treba. A kod nas čak devetorica igraju najbolje što mogu. Bio sam stoga siguran da ćemo osvojiti Kup. Poznat sam kao trener koji voli isključivo napadački nogomet iako sam bio obrambeni igrač, Rekao sam svojim igračima da mnogi očekuju da ćemo se braniti, čuvati taj minimalni rezultat. To su vjerojatno očekivali i u Zvezdi. No, kako se Kup ne osvaja ziheraškom igrom, tražio sam da dečki u sustavu 4-4-2 igraju napadački. Tražio sam veliku pokretljivost svih kako bismo u određenim situacijama mogli napadati i s pet-šest igrača. I tako je i bilo. Šteta samo što je teren bio tako loš jer bi igra bila još ljepša, a vjerujem da bismo postigli i više golova.”

Beograd, 24. svibnja 1980.

Jugoslavenski kup, uzvratna utakmica

Crvena zvezda – Dinamo 1:1

(prva utakmica: Dinamo – Crvena zvezda 1:0)

Stadion Marakana

Crvena zvezda: Ljukovčan, Krmpotić, Jovin, Blagojević, Miletović, Jurišić, D. Nikolić (c) (47. Filipović), Šestić, D. Savić, Milosavljević, Repčić (80. B. Đurovski)

Trener: Branko Stanković

Dinamo: Ivković, Hadžić, Tucak, Mustedanagić, Kurtela, Bogdan, Kranjčar (c), Bručić, Deverić (68. Dumbović), D. Bošnjak (88. Jovićević), Mlinarić

Trener: Vlatko Marković

Sudac: Eduard Šoštarič (Maribor), Gledatelja: 25.000

Strijelci: 1:0 Filipović (65.), 1:1 Dumbović (71.)