Punih 114 godina purgerskog kluba

Sama ideja o osnivanju kluba, dva javna sastanka i osnivačka Skupština zbili su se unutar samo jednog mjeseca, sve u travnju... I tako je u toj, povijesnoj 1911. godini nastao prvi – „svepurgerski“ nogometni klub – sportska družina koja je okupljala sve građane, sve staleže. I sukladno toj ideji dobila i prikladni naziv – Gradjanski. Ove subote GNK Dinamo obilježava 114. godišnjicu osnutka, purgerski je klub nastao 26. travnja 1911. pod nazivom Gradjanski, a pune 34 godine kasnije je preoblikovan i preimenovan u današnji Dinamo. U međuvremenu je, nažalost, također uslijed političkih mijena, bio primoran još dvaput mijenjati i oblik i naziv.

Pobjede protiv Barcelone u gostima, protiv Liverpoola, Intera, Milana, dvije protiv Juventusa, brojni zapaženi međunarodni nastupi, a naposljetku i pet naslova prvaka u tadašnjoj Kraljevini SHS/Jugoslaviji... To je tek djelić povijesti purgerskog kluba, njegovih korijena i ponosnoga zagrebačkoga i hrvatskoga nogometnog timelinea, još iz doba dok je nastupao pod drevnim nazivom Gradjanski. 

Od same ideje do osnutka kluba prošlo je samo 17 dana. Prvi sastanak održan je 9. travnja u Novoj pivani u Draškovićevoj, drugi četiri dana kasnije u kavani Matković u Frankopanskoj 8, današnjoj Gavelli, a sama osnivačka Skupština u Budějovičkoj restauraciji na uglu Bogovićeve i Cvjetnog trga. Bilo je to doba kad su zagrebačkim nogometom vladali HAŠK koji je bio naslonjen na akademsku zajednicu i Concordia, klub srednjoškolske omladine.

Mjesec ranije, u ožujku 1911. godine, u Zagrebu je zaživjela ideja o osnivanju nogometnoga kluba sa snažnim mađarskim predznakom, imena Zagrabi Magyar torna klub. S obzirom na događaje koji su pratili tu ideju, način regrutiranja igrača i razne ucjene uslijedila je žestoka reakcija građana i sportaša Zagreba. Tako je na krilima otpora mađarizaciji osnovan Gradjanski. 

Drugi javni sastanak s temom priprema za osnivanje novog sportskog društva upriličen je 13. travnja u prostorima današnjega kazališta Gavella, a sudjelovalo je više od 300 uzvanika, sportaša i građana. Pritom je jednoglasno izabran privremeni „ad hoc“ Odbor na čelu s Andrijom Mutafelijom. Sastanak je zaključen u 23 sata u euforičnoj atmosferi, uz pokliče novom klubu, zagrebačkom sportu i uz zajedničko pjevanje „Lijepe naše“. Odbor se sastao 19. travnja i imao je zadatak sastaviti pravila kluba i predložiti ih konstituirajućoj Skupštini koja se morala sazvati u roku od 14 dana. Održana je, dakle, 26. travnja u Budějovičkoj restauraciji u zgradi Prve hrvatske štedionice, na uglu Bogovićeve ulice i Cvjetnog trga. U predsjedničku je ulogu izabran tadašnji poznati zagrebački obrtnik, trgovac šeširima, Andrija Mutafelija, inače jedan od znamenitih igrača nekadašnjeg PNIŠK-a.

GNK Dinamo je na 110. obljetnicu osnutka postavio spomen ploču na mjestu na kojem je Gradjanski održao prvo okupljanje i trening u klupskoj povijesti. Bilo je to 14. svibnja 1911. na igralištu na Tuškancu, na prostoru na kojem se danas nalazi Osnovna škola Jabukovac-Zagreb. I zanimljivo je da je nekoliko desetljeća kasnije upravo tu školu pohađao – Velimir Zajec, kasniji znameniti kapetan, trener, aktualni predsjednik kluba.

Gradjanski je uoči prvog okupljanja naručio nove lopte i dresove s okomitim žutim i tamno crvenim prugama. U početnih sedam i pol godina koristio je različite boje dresova, nakratko i kombinaciju sa žuto-plavim prugama. Plava boja ustalila se kao glavni dio identiteta tek 1919.

Pod dojmom uspjeha u Španjolskoj gdje je Gradjanski 1923. pobijedio slavnu Barcelonu krenula je gradnja novoga igrališta purgerskog kluba. Na prostoru između Koturaške i Kupske ulice, na mjestu na kojem se danas nalazi zgrada HEP-a, 19. listopada 1924. otvoreno je novo igralište Gradjanskog. Plavi su ondje igrali do jeseni 1948. kad su za stalno preselili u Maksimir. 

Iako je klub nastao na krilima borbe protiv mađarizacije, taj otpor nije bio usmjeren prema Mađarima kao narodu, već je to bila reakcija na političke ucjene, samovolju pojedinaca i nekih institucija. Upravo su Mađari kasnije snažno utjecali na svijetlu povijest purgerskog kluba. Sredinom 1920-ih Imre Pozsonyi došao je nedugo nakon što je vodio Barcelonu, koja je i u to vrijeme smatrana jednim od najboljih klubova svijeta. Početkom 1930-ih bio je tu György Gyuri Molnar, a kasnije je tvorac slavnoga naraštaja zagrebačkog kluba bio znameniti trener Marton Bukovi, nekad popularni igrač Ferencvarosa. Gradjanski su uglavnom vodili inozemni stručnjaci. Austrijanac Karl Heinlein je kao igrač-trener kreirao temelje za prvi naslov prvaka 1923. kojeg je potpisao engleski strateg Arthur Gaskell. Do kraja desetljeća plave su vodila još trojica stranih stručnjaka: Austrijanac Richard Kohn, Mađar Imre Pozsonyi te ponovno Austrijanac Josef Brandstetter. Bili su tu potom i popularni igrač Gradjanskog Franz Mantler, Austrijanac koji je neko vrijeme funkcionirao kao igrač-trener, njegovi sunarodnjaci Johann Hans Strnad, Robert Haftl, Otto Toni Ringer i Karl Mütsch koji je s Dinamom osvojio prvi poslijeratni naslov prvaka 1948. Bio je tu i irski trener James Donnelly.

Ipak, prvo ime, trenerska zvijezda bio je znameniti mađarski strateg Marton Bukovi. Došao je u ljeto 1936. godine, a prvo ozbiljnije iskušenje bila je utakmica protiv bečkog Rapida koji je tada bio temelj austrijske reprezentacije, popularnog “Wunderteama”. Ne samo da je Gradjanski pobijedio s 4-1 već je ubrzo potom, samo dva mjeseca po Bukovijevu dolasku u Zagreb, svladao i veliki Liverpool s 5-1. Koristio je specifični ustav što je i u svjetskim nogometnim edicijama označeno kao jedan od velikih taktičkih manevara koji je uvelike utjecao na razvoj nogometa u svijetu. Mahom se odnosio na promijenjenu ulogu braniča i bekova, a revolucija je bila i u povlačenju isturenoga napadača. Potpisao je naslove 1937., 1940. i 1943. Purgeri su u predratnom razdoblju osvojili pet naslova prvaka počevši s premijernim izdanjem državnog prvenstva 1923. godine.

Završetkom Drugoga svjetskog rata uslijedio je politički manevar: naziv Gradjanski zabranjen je zato što je asocirao na društvo jedne klase. U samo nekoliko dana razmaka prvo je ministar zdravlja, Aleksandar Koharović, raspustio uprave klubova koji su djelovali u vrijeme NDH pa nisu mogli nastaviti s nazivima koji su imali naznake nacionalnog predznaka, da bi potom, u subotu, 9. lipnja, bila organizirana Skupština na kojoj je formiran Dinamo.

Sukladno Koharovićevoj odluci “sva pokretna i nepokretna imovina športskih foruma i klubova raspuštenih upravapovjerava se do daljnje odredbe na čuvanje i raspolaganje ZEFIOH-u, Zemaljskom fiskulturnom odboru Hrvatske.“ Brisanje nacionalnog predznaka u praksi je podrazumijevalo da nisu prihvatljivi nazivi predratnih rivala Gradjanskog i HAŠK-a. ZEFIOH je bio najviši republički sportski forum ujedno ovlašten za tumačenje statusa i kontinuiteta novih i starih sportskih društava. Predstavnik ZEFIOH-a na Dinamovoj skupštini 9. lipnja 1945. godine, Miro Mihovilović, dakle jedini koji je po svojoj funkciji i legitimitetu meritoran suditi o ovoj temi, u razgovoru za Vjesnik eksplicitno je pojasnio: “Dinamo nastavlja kontinuitet Gradjanskog na jednak način kao što je kasnije Croatia nastavila kontinuitet Dinama.“

Promjene su bile u imenu i ustroju. HAŠK je, primjerice, nastavio djelovanje pod imenom Akademičar jer je morao nestati nacionalni prefiks. Kako su HAŠK ionako u žargonu nazivali „akademičar“, to je postao i službeni naziv nakon rata. Na čelu Akademičara bili su isti ljudi koji su i prije završetka rata u istom uredu vodili HAŠK predvođeni Ivanom Icom Hitrecom. Zanimljivo je da je Akademičar nakon rata čak i pravnim dokumentom tražio povrat HAŠK-ove imovine. Dvojica od njih – Ico Hitrec i Ivica Medarić – pomogli su i u organizaciji Dinama pri čemu je Hitrec, paralelno sa svojim osnovnim poslom u Akademičaru kao nastavku HAŠK-a, pomagao u ulozi tehničkoga referenta Dinamove nogometne sekcije organiziravši prve treninge na igralištu ZET-a.