Punih 15 godina bez našeg “plavog devet”, bez velikog Dražana Jerkovića

Bio je dribler kojem su treneri sugerirali nek’ ne dribla nego zabija golove; bio je “španer” kojem su sugerirali nek’ ne “špana” s loptom nego zabija golove; bio je nogometni “fantasista” kojem su sugerirali nek’ ne “fantazira” na terenu nego zabija golove... Sve ih je poslušao, po strani je ostavio svoj haklerski duh kakvog je gajio kroz Dinamovu nogometnu školu i doista počeo – zabijati golove. I postao jedan od najpoznatijih i najboljih strijelaca u povijesti hrvatskog nogometa! Ali, u tom je svom golgeterskom opusu unio poseban akrobatski štiklec po kojem ga povijest i danas možda najviše pamti: mreže je nerijetko tresao “škaricama”! Karizmatični centarfor, kapetan, popularni “plavi devet”, Dinamov velikan, goropadni napadač, svojedobni najbolji strijelac Svjetskog prvenstva, naš nezaboravni Dražan Jerković, zauvijek nas je napustio na današnji dan, 9. prosinca 2008. godine. Bila je to i pomalo kruta igra simbolike: plavi devet otišao je devetog dana prosinca.

Prošlo je, dakle, punih 15 godina bez našega “plavog devet”, miljenika maksimirskih tribina, a tim je povodom Jerkovićevo počivalište posjetila Dinamova delegacija predvođena predsjednikom Mirkom Barišićem pri čemu su položili vijenac i zapalili svijeće.

Uz serijal pogodaka i sjajne izvedbe na terenu, Jerković je ostao zapamćen i po sjajnom govoru nakon osvojenoga jugoslavenskog Kupa 1965. godine pobjedom u finalu protiv titogradske Budućnosti. Tada je, s peharom u ruci, pred mikrofonima na beogradskoj Marakani, u slavljeničkom govoru provukao: “Drago nam je da ovaj pokal opet nosimo u kolijevku jugoslavenskog nogometa, u naš dragi i voljeni Zagreb.”

Bila je to, dakako, rečenica koja je iskliznula izvan uobičajenoga protokola i nije baš naišla na oduševljenje tadašnjih nogometnih autoriteta u državi. To je tek djelić iz bogatoga i nezaboravnog Jerkovićeva naslijeđa.

Za prvu je maksimirsku momčad igrao od 1955. do 1965. godine upisavši 176 službenih utakmica uz 127 postignutih pogodaka. Osvojio je naslov prvaka 1958. te tri Kupa – 1960., 1963. i 1965. Pritom je s Dinamom 1963. dogurao do finala Kupa velesajamskih gradova, natjecanja koje je s vremenom preraslo u Kup Uefa, današnju Europa ligu. Četiri godine kasnije, u sezoni 1966/'67., maksimirski je klub ponovno dogurao do finala, ali ovaj put i osvojio pokal. Jerković je u to vrijeme već bio u igračkoj mirovini, no i dalje blisko vezan uz momčad, u ulozi tehničkoga referenta. Kratko je, od listopada 1971. do ljeta 1972. bio i glavni Dinamov trener.

U sezoni 1961/'62. bio je prvi topnik lige sa 16 postignutih golova, a istoga je ljeta dijelio status najboljeg strijelca Svjetskog prvenstva u Čileu gdje je jugoslavenska reprezentacija dogurala do polufinala. Jerković je u svojih pet nastupa na završnom turniru postigao četiri gola pa s još petoricom igrača s istim brojem golova ponio epitet prvog strijelca.

Posebnu je čast imao 1990. kada je postao prvi izbornik hrvatske reprezentacije nakon demokratskih izbora predvodeći je u prijateljskom dvoboju protiv SAD-a 17. listopada 1990. na maksimirskom travnjaku u pobjedi 2:1.