Sammir

Dinamo je na korak do Lige prvaka. Modri su fantastičnom igrom i velikom 4:1 pobjedom nad Malmöom došli na vrata raja. Jedan od ključnih igrača Dinama posljednjih nekoliko sezona, igrač koji je generator mnogih velikih pobjeda i trofeja koji su došli u Maksimir  bio je fenomenalan u utakmici protiv švedskog  prvaka. Naravno, radi se o Sammiru. Kako razmišlja nakon velike pobjede i sjajne predstave, koji je njegov stav o reprezentaciji odnosno kakvi su mu bili nogometni počeci i dokad bi mogao ostati u Maksimiru. Sve to samo su neke od tema o kojima smo popričali s našim sjajnim igračem.

Krenut ćemo kronološki, ali od najnovijeg događaja. Što reći nego - svaka čast za predstavu protiv Malmöa?

Hvala, hvala (smijeh, nap.a.). Moram priznati da sam jako dobro spavao; dapače, stvarno je bio gušt zaspati iako sam još kod kuće osjećao adrenalin od utakmice. Bez pretjerivanja mogu reći da mi je ovo bila najbolja utakmica koju sam odigrao u Dinamu. Slavlje? Ma ne... Prijatelji su išli van slaviti veliku pobjedu, ali mi, igrači nismo išli. Sezona je tek na početku i pred nama je još jako puno posla.

Kako si vidio utakmicu protiv švedskog prvaka?

Mislim da će se svatko složiti sa mnom da smo stvarno bili bolji i zasluženo smo dobili utakmicu. Od prve do zadnje minute smo bili dominantni, tražili smo igru i oni su uglavnom gledali nas kako igramo. Stvarno je bio veliki gušt. Posebno pred toliko navijača koji su nas došli bodriti i kojima se ovim putem želim zahvaliti.

Navijači kojima se zahvaljuješ su nekoliko puta tijekom utakmice skandirali tvoje ime. Kakav je to osjećaj?

Nije neka mudrost ako kažem da mi je bilo jako drago i da sam se osjećao ponosno. Ovo je prvi puta da mi tako cijeli stadion skandira i zaista je fantastičan osjećaj. Još jednom im veliko hvala, a ja ću se truditi da ih svaku utakmicu natjeram na isto.

Dinamo ima odličan rezultat uoči uzvrata, pokazao je sjajnu igru i Liga prvaka ove sezone ne bi trebala pobjeći.

Da, stvarno u Švedsku putujemo s velikom prednošću, no svejedno morati biti jako oprezni. Prisjetimo se samo prošle sezone kada smo umalo ispali od Kopera nakon 5:1 pobjede; ne želimo sebi niti navijačima priuštiti takve šokove. Iako, mislim da ova momčad ima visoku razinu kvalitete i da tako nešto - jednostavno nije moguće. Imamo toliko samopouzdanja da je tako nešto nemoguće. Niti najmanje ne sumnjam u naš prolaz, no to ne znači da nećemo u Švedskoj dati sve od sebe kako bismo odigrali kvalitetnu utakmicu i u Zagreb se vratili s Ligom prvaka.

Rekao si i sam da treba biti oprezan u uzvratu, no svejedno nam reci koga bi od onih najvećih htio u Maksimiru? Općenito, što misliš kako bi Dinamo mogao proći u Ligi prvaka?

Uf... Nema mi smisla pričati o nekim željama kada još nismo ušli u skupine, no naravno da i mi igrači u ovakvom trenutku maštamo o ispunjenju dječačkih snova. Barcelona je trenutno najbolja momčad na svijetu, ekipa koja igra najljepši nogomet i koliko god s jedne strane ne bih volio igrati protiv njih - bio bi doživljaj istrčati na Nou Camp ili u Maksimiru ugostiti sve te silne zvijezde. S Real Madridom je isto... Što se tiče rezultata, Liga prvaka je nivo više i naravno da bi nam bilo izuzetno teško, no vjerujem da bi mogli upisati jednu domaću pobjedu.

 Nećemo puno okolišati već ćemo te izravno pitati ono što zanima sve navijače: svi se nadamo da će Dinamo ove sezone igrati Ligu prvaka, a pitanje je  - s tobom ili bez tebe?

Stvarno nismo okolišali (smijeh, nap.a.)... Što da kažem? Ja ne znam ništa niti mi je išta rečeno po pitanju mog eventualnog odlaska. Niti izvršni predsjednik Mamić niti moj menadžer Slišković nisu mi ništa rekli tako da zaista nemam informacije. Ako ne dođe ponuda koja zadovoljava sve strane onda ću ostati u Dinamu i biti sretan.

Krenula je tvoja peta sezona u Dinamu. Osvojio si isto toliko naslova prvaka, odigrao preko 50 europskih utakmica i napravio velike uspjehe s klubom.

Mislim da je pet godina dovoljno vremena za transfer. Ukoliko bih, recimo, ove zime otišao iz Dinama mogao bih otići uzdignute glave i ponosan. Zaista sam puno toga napravio u Maksimiru, upisao svoje ime u povijest kluba, osvojio jako puno trofeja koliko većina igrača u karijeri ne osvoji, stekao puno prijatelja i Dinamo će zauvijek ostati u mojem srcu. Kažem, jako sam sretan u Dinamu i nemam nikakvih pritužbi, no isto tako vjerujem kako mi nitko ne bi imao pravo zamjeriti što bih volio otići igrati negdje druge. 

Još jedna "vruća" tema jest - reprezentacija. Izbornik Slaven Bilić rekao je nakon utakmice play-offa Lige prvaka da s ovakvom igrom možeš igrati za Brazil. Očekuješ li sada reprezentativni poziv?

To je bila samo jedna utakmica, a igrao sam ja i loše utakmice. Isto kako nisam želio da me se sudi po jednoj lošijoj partiji tako da ne bi bilo korektno od mene niti da tražim da me se sada hvali nakon jedne dobre. Naravno, realan sam i svjestan da sam protiv Malmöa  odigrao najbolju utakmicu u dresu Dinama, no trebam tako igrati u kontinuitetu i tako zaraditi poziv u reprezentaciju.

Nastaviš li zaista tako igrati misliš li da i poziv u reprezentaciju Brazila ne bi bio nemoguća misija?

Brazil je ipak Brazil i tamo je zaista izuzetno jaka konkurencija. Hrvatska reprezentacija je također vrlo kvalitetna momčad, što uostalom pokazuje i FIFA-ina ljestvica, no vjerujem kako u njoj ima mjesta za mene.

Možda u reprezentativnoj stanci nećeš ići u Brazil, ali idemo se mi "vratiti" u Južnu Ameriku. Opiši nam malo svoje nogometne početke.

Počeo sam, kao i svi u Brazilu, na ulici odnosno igrao sam mali nogomet; bilo je to još kao klinac. Nakon samo godinu dana prebacio sam se na veliki i tri godine kasnije išao sam u Atletico Mineiro u njihov kamp. Tamo su me prepoznali, rekli da imam talenta i počeo sam ozbiljno trenirati.

Obzirom da u Brazilu ima dosta siromašnih, iz kakve si ti obitelji? Je li ti bilo teško u toj ranoj fazi života?

Ne, nije mi bilo uopće teško. U odrastanju mi zaista ništa nije nedostajalo i ne mogu reći da sam bio siromašan. Sestra i ja išli smo u privatnu školu, imali gotovo sve što smo željeli i nisam imao nikakvih poteškoća. U školi? Ne, niti tamo nisam imao poteškoća (smijeh, nap.a.). Dapače, lako sam završio školu sve do faksa koji nisam upisao nego sam došao u Hrvatsku.

Vratimo se na te brazilske dane. Sjećaš li se možda tko ti je kupio prve kopačke? Općenito opiši malo kako izgleda trenirati nogomet u Brazilu.

Nogomet je tamo ljudima u krvi i svi ga igraju; svugdje. Na cesti, plaži, parku - jednostavno svugdje. Prve kopačke kupio mi je trener u Atletico Mineiru, a drugi trener mi je poklonio bicikl kako ne bi morao ići pješke na trening; treći mi je poklonio sat i onda sam imao sve: kopačke za trening, bicikl kako ne bi morao ići pješke i sat kako ne bih zakasnio (smijeh, nap.a.) Trenirao sam desetak minuta vožnje biciklom od kuće i, kažem, nisam imao nikakvih problema u odrastanju. Sve ono što pričaju neki drugi igrači ili se vidi u filmovima o Brazilu - znam isto iz filmova ili priča drugih; ne kroz svoja iskustva.

Kako je izgledao tvoj dolazak u Dinamo?

Došao sam u Zagreb s 19 godina, istekao mi je ugovor u Atletico Paranaenseu, a obzirom da nisam bio zadovoljan ponuđenim uvjetima - odlučio sam otići. Božo Slišković je često boravio u Brazilu, znao sam ga i dogovorio sam se s njime da dođem na probu u Dinamo. Kada sam već odlučio doći u Europu onda mi se svidjela ideja doći negdje gdje ću znati nekoga, a tu je bio Božo kao i Etto; obojica su mi puno pomogla u prilagodbi.

Kako je tebi kao 19-godišnjaku u Brazilu zvučala ideja "odlazak u Hrvatsku"? Jesi čuo kad prije za Hrvatsku i Dinamo?

Za Hrvatsku sam čuo jer sam pratio Svjetsko prvenstvo 1998. u Francuskoj pa sam znao za Šukera, tada najboljeg strijelca, kapetana Bobana i još neke. Za Dinamo i Zagreb nisam nikada prije čuo, ali Božo i Etto su mi ispričali sve najljepše i brzo sam se odlučio na dolazak. Imali su pravo. Zagreb? Lako sam se prilagodio jer Zagreb je jako ugodan grad za život.