Simpatičan, radostan, žongler željan štoseva i poteza

   Kad su američki novinari htjeli dočarati vještinu, snagu, izdržljivost, superiornost i sportsku genijalnost Michaela Jordana, tada su dovitljivo napisali: „Pogledajte dobro fotografiju: nakon što je Jordan skočio s loptom istodobno kad i suparnički čuvari, oni su oko njega već odavno aterirali, sila-teža ih je već povukla, dok je on još uvijek lebdio i imao vremena u zraku 'odmoriti se i popiti kavu'.“

  Ova se doskočica neodoljivo naslanja i na još jednu, nama toliko dragu i prepoznatljivu fotografiju koja opisuje karakterističan let nenadmašnoga Zlatka Kranjčara pri čemu bismo se mogli poslužiti gotovo identičnim redoslijedom riječi: „Pogledajte dobro fotografiju: nakon što je Kranjčar skočio za loptom, svi su oko njega već odavno aterirali, dok je on još uvijek lebdio i imao vremena u zraku 'odmoriti se i popiti kavu'.“

  Doista je dojmljiv kadar uhvaćen oštrim okom i refleksom fotoreportera u kojem Kranjčar u letu, prkoseći sili-teži, ostaje lebdjeti nakon što je već uputio udarac prema golu. A, upravo je to svojevrsna amblematska fotografija njegove karijere, toliko specifična i po mnogočemu simbolična i u vizualnom, ali u dokumentarističkom značenju: u vizualnom jer ilustrira njegovu nogometnu vještinu, lucidnost, pokret, snagu i finesu, a dokumentaristička zato jer je kadar uhvaćen upravo u onoj nezaboravnoj zadnjoj utakmici kojom je Dinamo zaključio naslov prvaka 1982. godine pobjedom protiv podgoričke, tada titogradske Budućnosti s 1:0.

  I upravo ćemo po takvim prizorima pamtiti našega proslavljenog „plavog devet“, omiljenoga člana naše plave obitelji, našega dragog i voljenog Cicu koji nas je, nažalost, zauvijek napustio u noći s nedjelje na ponedjeljak.

  Svojedobno je naš znameniti trener Ivan Đalma Marković u pero popularnom novinaru Zvonimiru Magdiću Amigu opisao i trenutak kad je Cico, tada još dječarac, prvi put došao u Dinamo:

  „Ne znam tko ga je doveo, tata, prijatelji. Bilo mu je devet godina. Znam sigurno da nije bio u onoj 'hrpi' koja dolazi čitajući novinski poziv. Ja sam ga selekcionirao. Sjećam se da se prigovaralo zašto smo ga doveli kad njemu još nije deset godina jer je tada deset bila donja granica. Odbio sam takav stav. A kakav je bio Cico? Simpatičan, radostan, pun želje za igrom, vrlo dobar na lopti, odmah sam znao da imam s pravim dečkom posla.“

  Pravim i – plavim! I sam je Magdić svojim toliko prepoznatljivim stilom opisao: „Anđeoski je pao s neba. Zlatan. I uvojaka i osmijeha. Bilo mu je devet godina. Nije ni čudno, totalni 'simpa', i zato – Cico.“

   A, upravo su takvi obrisi, „zlatnih uvojaka i osmijeha, totalni simpa“, kasnije poslužili kao model za popularnu Dinamovu maskotu skrojenu baš po takvom opisu. Lutka s likom simpatičnoga plavokosog dječarca odmah je među navijačima dobila nadimak – Cico.

  Kranjčar je tako postao svojevrsni simbol Dinama i kroz svoje sjajne izvedbe na terenu, ali je dobio i svoj „alter ego“ u omiljenoj klupskoj maskoti.

  U maksimirskom je klubu bio od svoje devete do 28. godine, dakle – gotovo puna dva desetljeća. Uz taj staž kasnije su se nadovezala i tri trenerska mandata na plavoj klupi.

  Rođen je 15. studenoga 1956. godine u Zagrebu, za Dinamo je u razdoblju od svoje premijere u prvoj momčadi u koju ga je na proljeće 1974. uveo trener Mirko Bazić do zimske pauze u sezoni 1983/'84. odigrao 301 natjecateljsku utakmicu uz 121 pogodak. Dodamo li tome i prijateljske dvoboje, ukupna je brojka 556 odigranih utakmica i 256 golova čime drži peto mjesto na ljestvici igrača s najviše nastupa u klupskoj povijesti. Ispred njega samo su Dražen Ladić sa 802 nastupa, Marko Mlinarić sa 613, Srećko Bogdan s 595 i Miroslav Mirko Kokotović s 559.

   Za sebe je govorio da je s Dinamom u igračkoj karijeri osvojio dva naslova prvaka: onaj iz 1982., ali i tri godine ranije kad je sudskom odlukom u „slučaju Tomić“ plavima pripao pokal za 1979., ali taj naslov nije uveden i u arhivu nogometnoga Saveza. Dvostruki je osvajač Kupa za 1980. i 1983. godinu.

  Ipak, i njegovu karijeru, ali i cijelu generaciju obilježila je Dinamova proljetna renesansa, furiozni, rasplesani, razigrani, nadahnuti plavi stroj koji je lomio suparnike od starta, presingom u prvih 15 minuta... Tako je Dinamo izgledao na proljeće 1982. godine u svom silovitom lovu na naslov prvaka. Kranjčar je propustio jesenski dio natjecanja jer je bio na služenju vojnog roka, ali je upravo on bio motor koji je u proljetnoj polusezoni lansirao plave prema naslovu: u 17 je nastupa postigao 12 pogodaka!

  Dinamo je napustio na proljeće 1984. i prešao u bečki Rapid s kojim je osvojio dva naslova austrijskoga prvaka, 1987. i 1988., te tri naslova pobjednika Kupa, 1984., 1985. i 1987. Štoviše, s Rapidom je 1985. godine bio finalist Kupa pobjednika kupova. U finalu ih je svladao engleski Everton.

  Nekoliko je osnovnih “lajt motiva” Kranjčarove dojmljive karijere, kako igračke tako i trenerske: a) jedan je od glavnih autora Dinamova furioznog proljeća 1982. godine; b) bio je motor bečkoga Rapida na putu do finala Kupa pobjednika kupova; c) bio je kapetan u prvoj utakmici hrvatske reprezentacije u modernoj povijesti; d) u trenerskoj je ulozi vodio maksimirski klub do dvije dvostruke krune upisavši uz to još jedan naslov prvaka; e) dvaput je uveo Dinamo u skupinu Lige prvaka; f) u trenerskoj je ulozi predvodio Zagreb do naslova prvaka 2002. godine; g) kao izbornik odveo je reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo 2006. godine u Njemačkoj.

   Na maksimirskoj je trenerskoj klupi proveo tri mandata. Prvi je trajao od listopada 1994. do lipnja 1996. i u tom su razdoblju plavi osvojili dvostruku krunu. Zanimljivo je tada primijetio kapetan Dražen Ladić: „Što se promijenilo dolaskom Kranjčara? Mnogo toga. Unio je duh slobode i kreacije. Upravo je to nedostajalo ovoj momčadi i ovim igračima. Prije njegovog dolaska igrači su bili sputani, nisu mogli pokazati sve što znaju. U njihovim je nogama koncentrirana kvaliteta, ali nisu je mogli prezentirati jer su se stalno nečega bojali. Stalno im je glava bila na panju, bojali su se pogreške. Cico Kranjčar je prebrisao sve te frustracije, otklonio sve bojazni.“

  Drugi je mandat trajao od veljače 1998. do listopada iste godine pri čemu su se ponovno okitili dvostrukom krunom, a uz nezaboravnu pobjedu protiv Celtica s 3:0 izborili svoj prvi plasman u skupinu Lige prvaka. U trećem je mandatu na ljeto 2016. pobjedom protiv Salzburga u gostima u produžetku s 2:1 ponovno uveo plavu ekspediciju u elitno europsko natjecanje.

  Igračke karakteristike? Brz, sjajan dribler, tehničar... Štoviše, i sam je Đalma Marković svojedobno ustvrdio: „Cico je po svojim tehničkim sposobnostima mogao biti među najboljim igračima svijeta.“

  Igrao je i centarfora, ali i povučenoga napadača.

  „Klasična priča polušpice. Imao je pregled, imao je loptu, bio je točan, a znao je pucati. Treba li više? Ne. I znao sam dobro da ga ne smijem izložiti zagriženosti obrana. Njegovo je mjesto malo odostraga, iza prvih linija“, govorio je Đalma koji je uza sve to tvrdio da je najbolji udarac u Dinamovoj povijesti imao Franjo Mara Wölfl, a domah do njega – Cico Kranjčar.

  Slično je pisao i sam Amigo: „Ne centarfor, iz drugog plana, onako kako je igrao u Rapidu, dok mu je spona bio Krankl. Cico je imao sjajan pregled. I bio je pucač! Ekstra! Lijeva, desna, sa svih udaljenosti. I još nešto. Kranjčarov je udarac imao i onu Jerkovićevu lukavost. Cico je bio i ostao veliki dječak. Žongler s loptom, željan štoseva i poteza. Cicini golovi, u finalu Kupa protiv Sarajeva, na onom blatu i travi koja se kupala u vodi tek zaustavljenog pljuska, to je bilo majstorstvo. Reklo bi se: taf-taf! Dva komada i – via!“

  Kranjčar je, pak, znao reći: „Mislim da sam na onoj utakmici s mladim Španjolcima igrao najbolje. Sve mi je polazilo za rukom. Pa čak i sjećate se, 'sombrero', lopta preko glave onog plavog 'matadora'. Volio sam – derbije. Posebice sa Zvezdom. Na onoj 2:0 prodao sam i taj štos preko glave“.

   Kada su ga kasnije u karijeri, bili kao igrača, trenera ili izbornika, novinari uoči neke velike utakmice znali upitati je li možda impresioniran suparnikom, odrješito je uzvratio:

  „Zašto bih bio impresioniran? Igrao sam s Dinamom pred 110.000 ljudi u Madridu i pobijedio Real sa 4:3! U Barceloni sam kao igrač Rapida igrao pred 90.000 ljudi. Više me ništa ne može impresionirati...“

  Samo šest mjeseci nakon što je upisao premijeru u prvom sastavu Kranjčar je bio dio momčadi koja je u rujnu 1974. u prijateljskoj utakmici na travnjaku Bernabeua, pred 110.000 gledatelja svladala Real (!) s gromkih 4:3.

  Nogometnu finesu Zlatko je naslijedio i od oca koji je svojedobno igrao za Trešnjevku zajedno s nekad popularnim Dinamovim braničem Dragom Horvatom. Sin Niko također je bio nogometni fantasista i već sa 18 godina postao i – kapetan Dinama. I on je, baš kao i otac, prošao kompletnu maksimirsku školu i potom zablistao u prvoj momčadi. Zlatko i Niko, tata i sin, predstavljaju najpoznatiju “plavu dinastiju”, a kad bismo ih u nekoj kompjutorskoj simulaciji smjestili “u paralelni slalom” i uspoređivali pokrete primijetili bismo sličnu finesu, vic, atrakciju, bravuru, štos...

  Dragi Cico, još jednom Ti od srca hvala na sjećanjima, na trofejima, hvala na stvaranju velike Dinamove povijesti, hvala na nogometnoj romantici i nadasve na prijateljstvu i dobrom duhu i toplini kakvu si širio među svima nama. Neka Ti je vječna slava.