Sjećam se svojega prvog pogotka – promašio sam loptu

Znali smo ga po gromovitu dalekometnom udarcu, a sad je jednako "gromovit" i u – trenerskoj ulozi. Novi strateg Dinama II, Željko Sopić, već je u uvodnim treninzima pokazao obrise svojega trenerskog profila: postavio se autoritativno, s gromkim decibelima usmjeravao igrače tijekom vježbi, a sve to uz pomalo zabavni štih. Na treninzima smo primijetili "koktel" napornoga rada, jasne vizije što i kako treba činiti, vješt edukativni pristup igračima, ali istodobno i susretljiv, pristupačan odnos. Dojam je da su ga igrači već u startu vrlo dobro prihvatili i da neće biti problema s prilagodbom. Premijerni ga službeni nastup u ulozi trenera Dinama II očekuje u subotu u 16 sati u Sisku protiv Segeste u okršaju 9. kola Druge HNL.

- Nisam još stigao upoznati sve igrače, jer su mnogi na okupljanju s reprezentacijom koja će uskoro na Svjetsko prvenstvo u Čile. Sad su nam se, pak, s akcije U-19 reprezentacije vratili Knežević, Kalaica, Fintić, Božić, Matić, Brekalo...  Igrači 1998. godišta, a tu su Lovren, Moro, Šemper... već sljedeći tjedan idu put Čilea tako da ćemo se u principu vrlo kratko družiti. Ali, takva je situacija, znamo prioritete – nacionalna vrsta. Svjetsko prvenstvo glavni je događaj, bitno je da smo tamo - istaknuo je Sopić.

Ovakve promjene i česta izbivanja igrača u raznim selekcijama zasigurno su vam novost u karijeri, bilo igračkoj ili sad trenerskoj. Koliko je teško pripremati momčad u takvim okolnostima?

- To najbolje zna moj prethodnik Sreten Ćuk, koji se dosad s time nosio. Vrlo je teško kad vam igrači dođu nakon okupljanja u reprezentaciji. Ne možete ih u punom obimu uključiti u trenažni proces, jer je za njih u tom trenutku bitna regeneracija. Ali, dobro, sad smo u takvom razdoblju. Svima nam je drago da su dečki u reprezentaciji, da će biti u Čileu kao i na drugim utakmicama gdje će predstavljati Lijepu našu. Moramo se s tim pomiriti i dečke što bolje pripremiti na takvu situaciju. A, možda bi bilo ispravno reći: u takvoj ih situaciji treba više odmoriti nego pripremiti, jer čeka nas velik broj utakmica u kratkom vremenu.

Sudeći prema početnim treninzima, dojam je da su vas igrači već u startu dobro prihvatili.

- Ah, Mandžukić... Bio je neobuzdan i sjajan igrač. I danas smo ostali dobri. Jako mi je drago da je uspio. Uvijek je pokazivao karakter velikoga radnika, to se vidjelo i u najmlađoj dobi kad je tek došao iz Slavonskog Broda. Odmah se vidjelo da ima tu fajtersku crtu. Kod nas ljudi često žele osporavati, ali igraču koji igra u Bayernu, Wolsburgu, Atleticu, Juventusu, samo možemo kapu skinuti do poda i reći 'bravo majstore!'

- To treba pitati njih. Kod mene kao trenera i čovjeka nema puno laganja. Prvoga sam im dana rekao na koji način radim i na koji način želim da momčad igra. Postavili smo norme ponašanja uvažavajući pritom da je riječ o mladim ljudima čiji je karakter još u razvoju. Bitno je da znaju što mogu očekivati od mene i što od njih tražim. Sve je rečeno. I nema demokracije! To sam im i rekao u kabini: nema demokracije. Postoji samo jedna ideja i to je moja. Uz njihov talent, naravno.

Kakvoj ćete igri težiti, kakva vam je osnovna trenerska filozofija?

- Čvrsti posjed lopte i tako graditi akcije, a ne bazirati se na polukontre i kontre. Zato mislim da sam došao u pravi klub. Uostalom, po toj sam ideji i ranije birao igrače, a ovdje sam došao na gotovu situaciju. Realno, to su najbolji mladi nogometaši u Hrvatskoj. Nisu još gotovi igrači, ali to je moj zadatak da od njihova talenta stvorim pravoga igrača. Nogomet se ne igra samo radi ljepote nego i za bodove, a bod uzima onaj tko taj dan ostavi srce na terenu. Pokušat ću prenijeti barem nešto svojega što igračkoga, a što trenerskog iskustva.

Sa 41 godinom praktički ste tek na početku trenerske karijere.

- Bio sam godinu dana pomoćni trener u Lokomotivi, praktički sam odmah iz kopački uskočio u trenersku odjeću. Zadnje sam tri godine trenirao Rudeš. A, Rudeš je momčad koja ima ono "nešto". Ondje je, istina, velika fluktuacija igrača, uostalom kao i svugdje, ali sad su povezali dvije godine s nekoliko igrača na okupu. Ma, Rudeš je igrao i igrat će dobar nogomet. Tko je god gledao utakmice Rudeša, zna o čemu pričam.

Sjećate li se svojih igračkih početaka? Prvi ste pogodak zabili Šibeniku na Šubićevcu, i to u 90. minuti za pobjedu 1-0.

- Da, sjećam se toga, kako ne. Bile su u pitanju i premije, ha ha ha... A, što se tiče tog pogotka... Iskreno, promašio sam loptu. Puknuo sam vanjskom i otišla je u 'krivi ćošak'. A, ispalo je u – pravi. Promašio sam loptu, ali – zabio za pobjedu. Ma, tko te pita, ha ha ha...

Malo će igrača priznati takvu "pogrešku". Vi i – Thomas Müller, koji je u prvom kolu Lige prvaka zabio za Bayern protiv Olympiakosa u Pireju i priznao da je zabio "greškom".

- Tako je, ha ha ha... Ali, što ću lagati, opalio sam loptu onako kako nisam htio i – ušla je.

Najveći ste dio igrače karijere proveli u Zagrebu i potom u Bundesligi. Za koje vas razdoblje vežu najljepša sjećanja?

- Prvoga sam dana igračima rekao na koji način radim i na koji način želim da momčad igra. Postavili smo norme ponašanja uvažavajući pritom da je riječ o mladim ljudima čiji je karakter još u razvoju. Bitno je da znaju što mogu očekivati od mene i što od njih tražim. Sve je rečeno. I nema demokracije! To sam im i rekao u kabini: nema demokracije. Postoji samo jedna ideja i to je moja. Uz njihov talent, naravno.

- Definitivno su najljepša ona iz Mönchenladbacha! To je nešto što cijeli život ostaje u pamćenju. Bio sam ondje dvije i pol godine, a potom još četiri i pol u Ahlenu. To je ukupno sedam godina u Njemačkoj u kontinuitetu. Kod svakog sam trenera igrao, upisao preko 30 utakmica svake sezone, nisam imao nikakvih problema s prilagodbom... Poseban je trenutak karijere bilo zadnje kolo druge lige kad smo gostovali u Nürnbergu. Na stadion smo došli dva i pol sata prije utakmice. Pobjedom smo imali priliku osigurati plasman u prvu ligu, ali na kraju je bilo 2-1 za Nürnberg. Od 36.000 gledatelja, koliko je bio kapacitet stadiona u Nürnbergu, došlo je čak 30.000 naših navijača. I bili su ondje tri sata prije početka! A, pazite, Mönchengladbach je od Nürnberga udaljen 700 km! Izgubili smo utakmicu i potom nismo mogli otići sa stadiona niti tri sata nakon završetka. Ali, ne zato što su ljudi bili tužni, već zato što su sve 'pobacali', osjećali smo se kao svjetski prvaci. To svakom igraču ostaje u sjećanju, takva privrženost klubu. Kad to doživite, ostanete bez teksta. Vratili smo se u svlačionicu čak i bez štucni i kopački, samo u donjem rublju. Vraćali smo se pet puta na teren kao neki rock bend! A, izgubili smo utakmicu!

Koliko se sjećamo, bila je to dobra momčad Borussije iz Mönchengladbacha: popularni austrijski napadač Toni Polster, dugogodišnji reprezentativac Michael Frontzeck, pa Marcel Witeczek koji je u finalu SP mladih u Čileu igrao protiv Bobana, Šukera, Prosinečkog...

- Bila je doista dobra momčad. Bili su tu i Slađan Ašanin kasniji Bayernov branič i dugogodišnji kapetan švedske reprezentacije Patrik Andersson, pa Petersen, Pflipsen...

Bio je i vratar Robert Enke, koji je dugo godina kasnije, nažalost, tragično završio...

- Tada je krenuo kao rezervni vratar, ali ubrzo mu se otvorio prostor. Dugo je godina kasnije izvršio samoubojstvo. Nitko nije mogao takvo što naslutiti, bio je povučen, ali nije se ponašao bitno drukčije od ostalih.

U Borussiji ste igrali i sa sadašnjim Hajdukovim trenerom Damirom Burićem.

- Bio sam godinu dana pomoćni trener u Lokomotivi, praktički sam odmah iz kopački uskočio u trenersku odjeću. Zadnje sam tri godine trenirao Rudeš. A, Rudeš je momčad koja ima ono "nešto". Ondje je, istina, velika fluktuacija igrača, uostalom kao i svugdje.

- Igrali smo zajedno godinu dana. To je ujedno bila njegova zadnja sezona u igračkoj karijeri, potom je otišao u Freiburg, prvo u tamošnju nogometnu školu, onda ga je Finke povukao u stožer. Burić je uvijek bio miran i staložen. Najčešće je u karijeri igrao veznog igrača, ali tada je u Borussiji bio libero. Pamtim ga kao radišnoga, poštenog i nadasve mirnog igrača.

Nakon Borussije došli ste u Ahlen i nedugo potom zaigrali zajedno sa sadašnjim Dinamovim trenerom i sportskim direktorom Zoranom Mamićem.

- Da, u Ahlenu sam igrao sa Zokijem ili – on sa mnom, ovisi kako gledate, ha ha ha... Šalim se. Igrali smo zajedno godinu dana, trener nam je bio Steffen Kuntz. Mamić je igrao stopera, a ja zadnjeg veznog.

Kakva vas sjećanja vežu za NK Zagreb? Kasnije ste u povratničkoj sezoni u Kranjčevićevoj igrali zajedno s Marijem Mandžukićem...

- Ah, Mandžukić... Bio je neobuzdan i sjajan igrač. I danas smo ostali dobri. Jako mi je drago da je uspio. Uvijek je pokazivao karakter velikoga radnika, to se vidjelo i u najmlađoj dobi kad je tek došao iz Slavonskog Broda. Odmah se vidjelo da ima tu fajtersku crtu. Kod nas ljudi često žele osporavati, ali igraču koji igra u Bayernu, Wolsburgu, Atleticu, Juventusu, samo možemo kapu skinuti do poda i reći 'bravo majstore!'

Koja vam je utakmica najteže pala u karijeri: izgubljeno finale Kupa sa Slavenom Belupom 2007, kad vam je Schildenfeld zabio u 89. minuti uzvrata u Koprivnici, finale Kupa sa Zagrebom 1997. protiv tadašnje Croatije, poraz 1997. u produžetku protiv norveškoga Tromsøa u 1. kolu Kupa pobjednika kupova...

- Teško mi je izdvojiti. Sa Slavenom Belupom igrali smo finale protiv doista atomskoga Dinama. A, kad nam je Schildenfeld zabio minutu prije kraja... Da nije pogodio uslijedili bi jedanaesterci. Kad s ovim vremenskim odmakom gledam koji su igrači tada istrčali na teren, to je bilo strašno. To je doista bio atomski Dinamo. A, mi smo u toj utakmici pogodili i stativu... Ali, najteže mi je ipak pao onaj Tromsø. U prvoj smo utakmici kod kuće vodili 3-0, a oni smanjili na 3-2. U uzvratu je sve do četvrte minute sudačke nadoknade bilo 2-2 i oni zabiju za ulazak u produžetak. I na kraju pobijede 4-2 tako što zabiju u samoj završnici produžetka. Sječa se tog čartera za povratak u Zagreb... Nikad dužih pet sati leta. Gubili smo utakmice, pobjeđivali, sve je to sport, ali ovo je bilo jako teško prihvatiti. Pogotovo stoga što je pobjednik tog dvoboja u sljedećem kolu išao na Chelsea. Tromsø ih je u toj prvoj utakmici pobijedio 3-2, ali je u uzvratu bilo 7-1 za Engleze.

Bilo je i lijepih trenutaka. Recimo, malo je momčadi uspjelo zabiti Dinamu pet pogodaka, a vi ste sa Slavenom Belupom ujesen 2007. pobijedili 5-2.

- Uh, sjećam se tih pet 'komada'... Čini mi se da sam u toj utakmici bio i kapetan. Ali, i danas bih tu pobjedu mijenjao za ono finale kupa kad nam je Schildenfeld zabio.