Sve je bilo jednako: Dinamov zrakoplov 1979. također sletio "na nos"

Bio je rujan, kao i sad, zakazao je prednji kotač, kao i sad, zrakoplov je sletio "na nos", putnici i javnost slavili su hrabre i pribrane pilota, kopilota i ostalu posadu, s kontrolnog su tornja dopirale čestitke na dobro obavljenu poslu u nenadano teškoj situaciji… Sve kao i sad. Na trenutke se čini kao da je netko ove godine snimio "obradu originalnoga filma" iz 1979. Zrakoplov je s Dinamovim nogometašima, 18. rujna 1979. na pisti rimskoga aerodrom Ciampino, proživio gotovo identičnu sudbinu kao avion Croatia Airlinesa ovoga petka u Zürichu.

Maksimirska je momčad letjela u Rim odakle je autobusom kanila produžiti u nešto više od 200 km udaljenu Perugiu na prvi dvoboj prvoga kola Kupa Uefe.

- Letjeli smo prema Rimu, jer je zračna luka u Perugi bila u remontu. Iz zraka smo već vidjeli Rim, ali se slijetanje oduljilo. Počeli smo kružiti nad aerodromom… Jednom, drugi put pa treći… Tada su nam javili da imamo problem s prednjim kotačima - prisjetio se tadašnji vratar prve Dinamove momčadi Željko Stinčić.

U Trans-adrijinu 'fokkeru' YU-ALB bila su 49 putnika i četiri člana posade. Tragediju su spriječili kapetan zrakoplova Aleksandar Pejčić i kopilot Nenad Nimkijević. Dinamovi igrači kasnije su izričito inzistirali da ih ista posada vodi i natrag.

- S kontrolnoga su tornja javili da su prednji kotači uredno vani, ali pilotima je svijetlila crvena umjesto zelene lampice. Pokazalo se da kotači jesu vani, ali nisu bili učvršćeni. Dakle, kao da ih niti nema. Tek smo se u sedmom pokušaju spustili. Mene je baš onaj šesti put bilo najviše strah, jer smo se htjeli spustiti pa se morali naglo dignuti osjetivši da gubimo visinu! A, kružili smo, jer je trebalo ispustiti kerozin. Kad su s tornja odlučili da bismo trebali produljiti do Züricha gdje smo mogli sletjeti na pjenu – više nije bilo dovoljno goriva. Bio je to odličan zrakoplov, tipa 'fokker'. Sjećam se da smo, neposredno prije slijetanja, morali skidali kravate, prstenje, olovke, sve predmete s oštrim rubom koji bi mogli zakvačiti prst ili nas bilo kako ozlijediti… Pognuli smo glave u vlastito krilo. Kad smo se spustili, piloti su prilikom rulanja držali zrakoplov na zadnjim kotačima. Mi to nismo znali već smo mislili da smo uredno sletjeli.

No, pravi je udarac, dodir prednjega trapa s tlom, tek trebao uslijediti: - Nismo bili svjesni. Počeli smo se zafrkavati, 'ja tebi opraštam ovo', 'ja tebi ono', 'ostavljam ti ovo'… Zafrkancija. Međutim, u tim smo trenucima rulali na zadnjim kotačima nekih 150 m, podignuli smo glave misleći da je sve u redu. Čak smo se pitali 'kaj nas zafrkavate, pa niš' se ne događa'. Ali, tek ja tada spustio prednji trap koji je bio na limu i tako udario o tlo i strugao o pistu. Tada smio shvatili da je ozbiljno i nema zafrkancije. Pritom su se, od jačine udarca, otvorila vrata pilotske kabine. Piloti su držali noge u zraku, jer su frcale iskre - dodao je Stinčić.

Nakon dodira s tlom osnovni je zadatak bio održati zrakoplov na ravnoj putanji.

- I uspjeli su. Išli smo striktno ravno, točno po crti na pisti, ni lijevo niti desno. Da nas je samo malo zabacilo, udarili bismo krilom i avion bi se zapalio. Zaustavili smo se, a sa strane vidjeli hitnu pomoć, vatrogasce s vodenim topovima.

Većina je putnika zrakoplov napustila kroz izlaz za nuždu: - Otvorila su se bočna vrata, ali kroz njih smo mogli izaći samo na način da se rukama primimo za rukohvat, a nogama se ispružimo van pa skočimo. Sjećam se da je Srećko Bogdan pokušao izaći na glavu pa se zaglavio ha ha ha… Ja sam na kraju ipak izašao kroz glavna vrata, potom su i drugi krenuli za mnom.

Vođa puta bio je tadašnji Dinamov dopredsjednik, danas predsjednik Nadzornoga odbora, dr. Mirko Gjurašin.