"Takvi" ne zaslužuju Dinamo

Dinamo je u srijedu navečer ispisao povijest, golom u osmoj minuti sudačke nadoknade doveo svoje navijače na rub srčanog udara i pokazao zašto je nogomet najvažnija (sporedna) stvar na svijetu. Ipak, u trenucima slavlja i sreće bilo je teško ne primijetiti kako u Maksimiru postoji grupa onih koji se ne vesele.

Kakva je to bila večer na Maksimiru! Dinamo je utakmicu otvorio sa strahom, Bugari su "nanjušili krv" i dva puta šokirali Maksimir. Zabili iz dva prekida i imali golemu prednost koju je "samo" trebalo sačuvati. Ipak, do kraja je bilo još nešto više od pola sata, glumac Marcelinho je dodatno otežao svojim isključenjem, a kada je Dinamo izjednačio - trebalo je još "ugurati" jednoga. Modri su pokušavali sa svih strana, no nije išlo, a kada su već mediji imali okrenut "palac prema dolje", kada su novinari već poslali svoje tekstove u tisak - trebalo je sve mijenjati. Domagoj Vida je na početku osme minute sudačke nadoknade glavom u mrežu poslao Alispahićev centaršut i odveo Dinamo u 3. pretkolo.

Slavlje igrača, stručnog stožera i svih na stadionu koji vole Dinamo bilo je prekrasno, neopisivo i mnogima su bile suzne oči; baš je u tom trenutku naglo prašina počela letjeti stadionom. Veselje igrača bilo je najbolji odgovor onima koji su prozivali njihovu želju, htijenje, borbenost ili motiviranost za uspjehom. Nakon ovakve utakmice u kojoj su, nije to sporno, pokazali mane u svojoj igri koje će trener s njima sigurno analizirati i popraviti, ali i pokazali neviđeno srce i borbenost - zaslužili su pljesak. Od većine navijača su ga i dobili, no gorčina se itekako mogla osjetiti. Dio publike kao da je ostao neugodno zatečen, iznenađen i šokiran što je Dinamo došao do pobjede.

Možda i zbog toga, igrači su nakon utakmice kao "papagaji" ponavljali izjavu o atmosferi i publici koja je glasila ovako:

- Baš smo pričali u svlačionici i dogovorili se kako bismo željeli zahvaliti našim navijačima na prekrasnoj potpori, a posebno što su bili uz nas kada je bilo najteže odnosno kada smo gubili. 

Radi li se o ironiji ili ne - prosudite sami. Kako god bilo, teško je bilo ne primijetiti da su određeni dijelovi tribina prestali s "pjesmom" samo u onim trenucima kada je Dinamo zabijao golove. Zvuči nemoguće, zar ne? Netko je ozbiljno "pomiješao lončiće".

Skupina onih kojima je, barem tako kažu, Dinamo pri srcu ne podržava poteze Uprave kluba. Najblaže rečeno, ne voli predsjednika kluba Mirka Barišića, izvršnog predsjednika Zdravka Mamića ili bilo kojeg drugog člana Uprave i - ima to pravo reći. Isto kako dio navijača ne podržava trenera Antu Čačića, dio smatra da trebaju igrati dva napadača, a dio smatra da bi lijevi bek trebao biti ofenzivniji. Sve je to dio nogometnog svijeta i navijači mogu kupiti svoju ulaznicu i na stadionu reći što misle. Naravno, ne na vulgaran i odvratan način, no navijači su oduvijek imali neki revolt i to je dio navijačkog folklora. Ipak, nije li ovo sve skupa prešlo svaku granicu?

Navijači koji se ne vesele golovima i pobjedama svoje momčadi? Ukoliko je neslaganje, nesimpatije, mržnja, prijezir ili kako god to hoćete nazvati prema bilo kojem zaposleniku - predsjedniku, igraču, fizioterapeutu ili treneru - jača od ljubavi prema klubu onda nešto ozbiljno ne valja. Maksimir nije jedini stadion na kojem gledatelji ne podržavaju vlasnike, upravu, trenera ili poteze istih, ali svakako je jedini na kojem ispred svega toga nije - klub i njegovi uspjesi.

Dinamo je igrao utakmicu u kojoj su mogli uživati svi nepristrani promatrači, a oni kojima je plava boja pri srcu u srijedu navečer su vidjeli nešto što će pričati unucima.

"Ja sam bio tamo kada smo tam' negdje 2010-te u osmoj minuti sudačke nadoknade zabili za pobjedu i prolaz da bi onda igrali Ligu prvaka protiv Barcelone koja je tada bila najbolja momčad ikad. To su bila vremena... Sjećam se ko' danas. Gol je zabio onaj plavi dečko koji je poslije igrao za velike europske klubove i napravio odličnu karijeru." Tako će nižepotpisani, a i većina ljudi sa stadiona pričati unucima o utakmici protiv, sad već, "tamo nekih Bugara".

Ipak, igračima ostaje gorak okus u ustima ako se zna da oni koji bi trebali biti najzagriženiji, oni koji će potegnuti i pogurati ih kada ne ide - nisu uz njih.  Oni koji se kunu u bezuvjetnu ljubav prema klubu ne da nisu gurali voljeni klub prema pobjedi nego su "s obje ruke držali i usporavali igrače". To zaista nije normalno i nitko ne može opravdati.

U trenutku zabijanja pogotka najdražeg kluba, te sekunde i u tom trenutku u glavi i u srcu je samo - sreća i pogodak. Kakav predsjednik kluba, izvršni predsjednik, trener  ili bilo tko drugi. Samo slavlje, sreća i oduševljenje. Barem tih par sekundi, barem u tom trenutku.

Onaj koji u trenutku kada na semaforu piše 97:05, a Vida glavom šalje loptu prema mreži pomišlja "i sad Mamić..." - taj ne voli Dinamo koliko misli.

Dinamo ne zaslužuje "takve", a bome niti "takvi" ne zaslužuju Dinamo.

Vedran Attias