Kevin Theophile: Plakao sam kad sam mislio da se opraštam od Dinama, ali opet uživam na Maksimiru

U prethodnom broju dRevije, razgovarali smo s našim najiskusnijim obrambenim igračem Kevinom Theophilom-Catherinom, a intervju u cijelosti možete pročitati u sedmom broju klupskog mjesečnika (https://shop.gnkdinamo.hr/proizvod/revija-d-broj-7/). Osmo izdanje revije donosi priču o našem novom plavom pojačanju, Leonu Belcaru gdje nam Leon otkriva kako je ispunio svoj dječački san (https://shop.gnkdinamo.hr/proizvod/revija-d-broj-8/).

Njegovo iskustvo je neprocjenjivo, njegov obrambeni doprinos nemjerljiv, a mirnoća i staloženost koju svojim ponašanjem na terenu, stavom prema nogometu kao takvom i odnosu prema suigračima donosi u svlačionicu ne može se izmjeriti ni brojkama u statističkim rubrikama, ni vrijednošću koju otkrivaju podaci s Transfermarkta…

On je Kevin Theophile – Catherine i on je - iskoristit ćemo sada onu izlizanu frazu - u punom smislu riječi jedan od senatora Dinamove svlačionice. Okruglih 35 godina je dob koja se u sportu često veže uz riječi poput „veteran“, ali kad je u pitanju pozicija centralnog braniča, također se može reći da se radi o najboljim godinama, onima u kojima igrač još uvijek ima prijeko potrebnu energiju za nogomet na najvišoj razini, a s druge strane, njen eventualni nedostatak može nadoknaditi mirnoćom i iskustvom stečenim kroz godine.

Već si dugo vremena igrač Dinama, od 2018. godine. Kad si stigao, jesi li mogao očekivati da ćeš se toliko dugo vremena zadržati?

 - Ne, nisam očekivao da ću se toliko zadržati, na početku sam potpisao ugovor na dvije godine, zatim sam produžio na još jednu, pa na još jednu i tako je priča konstantno išla dalje. Nisam to planirao, ali jednostavno se odigralo na taj način i sretan sam zbog toga. -

Puno toga si prošao u klubu, mnogo uspona i padova, proživio si brojne promjene po pitanju suigrača i trenera. Znamo da ne volite to pitanje, ali možete li možda izdvojiti neko ime ili neka imena po pitanju suigrača ili trenera koje biste izdvojili?

- Teško je to pitanje… Svakoga od njih sam dobro upamtio, čak i one s kojima sam igrao vrlo kratko. Ako bih nekoga od trenera morao izdvojiti, to bi svakako bio moj prvi trener Nenad Bjelica. Od svakoga sam naučio nešto pozitivno, naravno od nekih u većoj mjeri, a od nekih u manjoj, ali trener Bjelica me naučio i usmjeravao me u puno stvari uključujući i one van nogometnih terena, primjerice pomogao je i mojoj obitelji kad su dolazili u Zagreb. Što se tiče suigrača, svakako ću spomenuti ime Dani Olmo, to je momak koji je bio nevjerojatno zreo za svoje godine kad sam igrao s njime, trud i zalaganje su mu uvijek bili na najvišem nivou i to se sad itekako vidi.

Sad si među najiskusnijim igračima u svlačionici, a pričaš španjolski jezik – priča se da si zbog toga „uzeo pod svoje“ Raula Torrentea – možeš li nam reći malo više o vašem odnosu?

- Naravno, imamo jako dobar odnos. Baš sam bio s Maxom (Bernauer op. a.) kad je Raul stigao, pa smo se otišli naći s njime, malo popričati i udijeliti mu koji savjet. Kad nešto ne razumije u svlačionici, uvijek mene pita, a ja sam na raspolaganju da mu prevedem, objasnim situaciju i općenito olakšam proces prilagodbe, iako i on je sada ovdje već neko vrijeme i sada je na svom terenu. Također, van nogometnih terena volimo slične stvari i imamo slične interese pa smo i zbog toga dosta bliski. Mislim da je vrlo talentiran branič i da će njegova vrijednost s vremenom samo rasti.

Spomenuo si Maximea koji je ove zime napustio klub, jeste li razgovarali, je li bilo nekog emotivnog rastanka?

- Malo smo porazgovarali, naravno. Na kraju krajeva, Max odlazi u klub za kojeg sam ja svojevremeno igrao. Malo sam mu ispričao o klubu, dao mu pokoji savjet, na kraju krajeva on je donio tu odluku i ja je poštujem i sretan sam zbog njega. Jasno, kada je stigao u klub, pošto je Francuz, povezali smo se i dosta smo se družili, ali to je život, to je nogomet. Rastanci sa suigračima i prijateljima su nešto na što se s vremenom naviknete.

S obzirom na tvoje iskustvo, osjećaš li taj neki respekt suigrača, obraćaju li ti se često za savjete?

- Neki od njih da, mlađi igrači poštuju nas starije, ali ja ne bih izdvajao sebe pri vrhu najiskusnijih igrača. Možda po pitanju godina i dugovječnosti karijere, ali u Dinamovoj svlačionici imate jednog Brunu Petkovića koji je igrao na Svjetskom prvenstvu. Tu je i Danijel Zagorac koji je još iskusniji od mene, tako da ne bih se izdvajao, ali osjeti se da ponekad traže naše savjete. Primjerice neki dan me nazvao naš igrač na posudbi u Lokomotivi, Luka Vrbančić, zatražio me mišljenje i savjet po pitanju vlastite karijere. Ima toga, ali ne u tolikoj mjeri koliko biste možda pretpostavili.

Sedam godina si već u Dinamu, zasigurno si naučio nešto hrvatskog jezika. Kada pričaš sa suigračima iz Hrvatske, koristiš li se hrvatskim jezikom ili komunicirate na engleskom jeziku?

„Da, naučio sam dosta hrvatskog jezika, a kako to obično bude, prvo sam naučio psovke“, govori uz osmijeh Theo, pa nastavlja: „Mogu reći da uglavnom pričamo na hrvatskom jeziku. Nogometni vokabular, nazovimo ga tako, je jednostavan i brzo se nauči. Kad se radi o nečem kompliciranijem za iskomunicirati, može se reći da razgovaramo na nekom miksu hrvatskog i engleskog jezika, a nađe se tu mjesta i za malo španjolskog, francuskog, sve ovisi s kojim suigračem razgovaram ha ha…“

Osim u hrvatskoj ligi, igrao si i u Španjolskoj i u Francuskoj – dvije su to lige koje spadaju u sam vrh europskog i svjetskog nogometa. Kako bi usporedio hrvatsko prvenstvo s njima?

- Neću vam otkriti toplu vodu ako kažem da hrvatska liga nije na razini engleske i francuske, ali nakon sedam godina ovdje mogu reći da je prije svega puno drukčija po prirodi i da se dosta mijenja. Čak i klubovi s dna ljestvice sada su vrlo konkurentni, primit će gol od Dinama, ali će i dalje biti jako opasni i davati sve od sebe da se vrate u utakmicu. Dolazi sve više kvalitetnih igrača iz inozemstva i liga je puno konkurentnija. Dinamu, Hajduku i Rijeci u zadnjih nekoliko godina se priključio i Osijek kao vrlo ozbiljna ekipa s visokim ambicijama tako da smatram da se u ovih sedam godina koliko sam ovdje neka generalna razina kvalitete u hrvatskom prvenstvu svakako podigla i to je odlična stvar.

Premijer liga se općenito smatra jednom od najjačih liga svijeta pa nema potrebe razglabati o njom, ali dojam je da je francuska liga jedna možda i najpodcijenjenija od svih najjačih europskih liga. Kako to komentiraš, smatraš li da je podcijenjena?

- U pravu ste, svakako je podcijenjena. Ne znam je li to zato što je PSG toliko dominantan već više od punog desetljeća ili iz nekog drugog razloga, ali ako pogledate pet najjačih europskih liga, u svakoj od njih imate ogroman broj vrlo kvalitetnih igrača koji su potekli iz Francuske. Ja bih je nazvao „ligom mladih talenata“, jer ondje se igrači razvijaju nevjerojatnom brzinom i zatim, kad dosegnu određenu kvalitetu, odlaze dalje, u Englesku ili Španjolsku koje su možda nešto atraktivnije i koje im nude nešto više novaca. Ali da je podcijenjena, svakako jest – pogledajte samo Ligu prvaka ove sezone – svi francuski klubovi su prošli u knock-out fazu, mislim da to dovoljno govori o nogometu koji se igra u Francuskoj.

Kao braniču, protiv kojeg napadača vam je bilo najteže igrati, koga je bilo najteže čuvati u karijeri općenito, ali i po pitanju HNL-a?

„U Engleskoj me najviše impresionirao Kün Aguero, to je bio strašan napadač. Bio je nizak, ali vrlo snažan u duelu, prednost u visini pored njega ništa nije značila, jednostavno je bio nevjerojatno jak na lopti. Uz sve to, imao je nogomet u malom prstu, znao je odigrati sjajnu akciju i asistirati, a na kraju krajeva, bio je i vrstan strijelac. Moram spomenuti i jednog veznog igrača, Yayu Tourea, koji je svojevremeno bio nezaustavljiv i stvarno me impresionirao. Tu još mogu ubrojiti i Falcaa, Lisandra Lopeza, Ibrahimovića, Gomisa, ali ne želim sad previše duljiti s ovim popisom. Što se tiče igrača iz hrvatske lige, tu ću reći Livaju, zatim bivšeg napadača Rijeke Antonija Čolaka, Komnena Andrića, Ramona Miereza…. Nekog sam sigurno i zaboravio, ali to su ukratko igrači koji su mi najviše ostali u sjećanju, igrati protiv njih bio je pravi izazov. Međutim, nikoga ne valja podcijeniti, jer kao što sam rekao, liga je strašno napredovala i sad ti svaki napadač iz svake momčadi može napraviti puno problema.“

S Dinamom si se prvi put rastao u ljeto 2023. godine nakon što ti je istekao tadašnji ugovor. Nakon ozljede si ušao s klupe zadnjih pet minuta u posljednjem kolu prvenstva na Maksimiru protiv Gorice – u kakvom je sjećanju ostao taj trenutak?

„Mogu reći da mi je općenito cijeli taj tjedan uoči utakmice bio vrlo težak i emotivan, neću sakrivati činjenicu da sam nekoliko puta plakao tijekom tog tjedna. Znao sam da ću izdržati to sve i tako je i bilo, ali da je bilo lako, nikako nije bilo lako. Ali ako ništa, sad ću biti pripremljeniji kad se to dogodi idući put.“

Ajmo o tvom povratku u Dinamo – kako je došlo do ideje da se vratiš, trener Jakirović te vratio u svlačionicu?

„Da, Dinamu je trebalo pojačanje u obrani. Čak bih rekao da je to bila svojevrsna sudbina jer sam imao dogovor s jednim drugim klubom, no oni su u tom trenutku promijenili trenera pa je posao propao i ja sam se vratio u Zagreb. Tad su se dogodili ti razgovori, trener Jakirović me također osobno nazvao i kazao kako bi mu puno značilo da se vratim u momčad i dalje je sve teklo glatko i naravno, nisam požalio.“

Kad si se vratio, bilo je primjetno da si bez problema uskočio na svoju stopersku poziciju i stablizirao zadnju liniju, bilo je jasno da si u sjajnoj formi? Kako si proveo taj period kao igrač bez kluba, treninga očito nije nedostajalo?

„Pazio sam na sebe, nekoliko puta sam otišao na odmor, ali uvijek sam pazio da ostanem u formi. Dva tjedna sam bio i u Meranu u Italiji u jednom sportskom centru za detoksikaciju i individualne treninge, a zatim sam se vratio u Zagreb gdje sam cijelo vrijeme radio sa Stipom Marinom, članom Dinamovog stručnog stožera koji mi je slao individualni program treninga za svaki dan, tako da mogu reći da sam davao sve od sebe da budem spreman kad ponovno dobijem poziv za povratak na nogometne terene.“

Nedavno si ubilježio velik jubilej – upisao si 200. nastup za Dinamo, a posebnost je bila u tome što se to dogodilo u europskoj utakmici, u dvoboju Lige prvaka protiv Celtica na stadionu Maksimir?

"Tako je, to je doista velika brojka i stvarno je bilo posebno jer se radilo o europskoj utakmici koja je stigla pred blagdane, odnosno uoči božićnog perioda. Emocije su bile stvarno predivne, i nadam se da će takvih jubileja biti još, odnosno da će se ta brojka još malo povećati."

Znači li to da možda možemo očekivati i brojku 300?

„Ha ha, nikad ne planiram toliko unaprijed… Ali gledajte, nikad ne znate što sport i život kao takav nose sa sobom. Nadam se da imam još 30-ak, možda 50-ak utakmica za Dinamo, no 300 djeluje poprilično daleko u ovom trenutku. Ali kažem, nikad ne znate, svakako da bi to bilo lijepo.“

Moramo ti postaviti pitanje o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji - kako kao stranac gledaš na sva njezina postignuća u posljednjih šest, sedam godina. Ostvarili su nekoliko uspjeha koje nitko nije očekivao?

Nema se tu što reći, to su senzacionalni uspjesi, i naravno da još više dobijete cjelokupni dojam o tome kakvo je to postignuće kad živite ovdje dug vremenski period kao u mom slučaju. Uz sve to, čini se da je Hrvatska iz godine u godinu sve bolja te da uvijek nađu mlade talente koji će zamijeniti igrače koji su na zalasku reprezentativne karijere. Imam samo riječi hvale za njih.“

Ti se vjerojatno nakon silnih tih godina osjećaš barem djelomično kao Hrvat?

„Naravno, i prijatelji me zezaju zbog toga. Primjerice, kad se igraju rukometne utakmice između Hrvatske i Francuske što je postao svjetski klasik, uvijek me zadirkivaju i ispituju 'Theo, za koga ćeš ti navijati?' i onda to traje neko vrijeme, pa čak i kad gledamo utakmicu.“

Za kraj jedno hipotetsko pitanje – da si u mlađim danima karijere i da ti se pruži prilika zaigrati za Hrvatsku, bi li to učinio?

„Ha ha, zanimljivo pitanje… Prije svega ću reći da sam stvarno zavolio Hrvatsku i jako mi se sviđa ovdje, možda ostanem i živjeti u Hrvatskoj nakon završetka nogometne karijere, ali ja sam ipak Francuz i osjećam se kao Francuz. Međutim evo, moj sin se rodio ovdje. Razvije li se priča u tom smjeru, ne bi imao ništa protiv toga da zaigra za Hrvatsku“, zaključio je Theophile.

Dinamove revije možete pronaći u svim fan shopovima kluba te na web shopu.