Trenirao purgere, legenda je Bayerna i Feyenoorda, ima ulicu u Rotterdamu

   Godinu je dana trenirao Zagrepčane, vodio Gradjanski do finala državnoga prvenstva i stvorio temelje za naslov godinu kasnije, a danas ima – ulicu u Rotterdamu, i to u neposrednoj blizini Feyenoordova stadiona De Kuip! I nije tu priča gotova: u dva je mandata trenirao veliku Barcelonu, navijači Bayerna prije nekoliko su godina u njegovu čast izvjesili veliki transparent na tribini, a on sam ima svoje posebno mjesto u muzeju – Bayerna i Feyenoorda!

  U memorabiliji purgerskoga kluba “zlatna prašina” katkad krije brojne zanimljive priče i “štiklece”, a posebnu pažnju u predvečerje dvoboja u Rotterdamu privlači podsjetnik na osebujnoga trenera koji je, nakon zagrebačke epizode, postao zvijezda Barcelone, Bayerna i Feyenoorda. Tko je, dakle, Richard Kohn, u povijesti poznatiji po nadimku Dombi ili Little Dombi?

  Kroničari Bayerna i Feyenoorda ga, primjerice, opisuju kao nogometnoga revolucionara, stručnjaka daleko ispred svojega vremena, modernizatora trenerske struke u kojoj je objedinio uloge trenera, pedagoga, sportskoga direktora, menadžera pa čak i fizioterapeta i masera. Prvi je u nogometnoj povijesti uveo tada avangardni pristup: fokusirao se na individualan rad s igračima.

  Dombi je još u igračkim danima ušao u povijest, bio je strijelac u prvoj utakmici u kojoj je neka momčad iz kontinentalnog dijela Europe uspjela svladati profesionalce iz domovine nogometa, Engleske. Bilo je to još 1909. godine kad je sudjelovao u pobjedi bečkog WAC-a protiv Sunderlanda s 2:1.

   U kronikama Bayerna piše: “Vjerojatno nijedan drugi trener nije bio toliko aktivan i svestran kao Dombi. Bio je trener, fizioteraoeut, maser, sportski direktor i sjajan organizator.”

  Gotovo jednakim tonom o njemu pišu i povjesničari kluba iz Rotterdama: “Gotovo je nemoguće riječima opisati veličinu Richarda Dombija. Samo nebo nam je poslalo najboljeg trenera koji je ikad radio u Nizozemskoj. On je taj koji je Feyenoord učio igrati nogomet.”

   Rođen je 1888. godine u Beču pod imenom Richard Kohn, ali još je za igračkih dana, nastupajići za budimpeštanski MTK, dobio nadimak Dombi što je inačica mađarske riječi “domb”, u prijevodu “visočanstvo” ili “eminencija”. Uz to je vremenom došao prefiks “Little” kao sugestija njegova omalenog rasta.

  Nakon igračke je karijere, prema nekim navodima, prvo boravio u Urugvaju koji je u to doba bio vodeća svjetska nogometna nacija. Sigurno je tek da je svoj europski pohod počeo u berlinskoj Herthi u ranim 1920-ima. Postavio je temelje za najsjajnije razdoblje u povijesti kluba kad je Hertha šest godina uzastopno izborila plasman u finale njemačkoga prvenstva.

  Sljedeća je stanica bio Zagreb. Purgere je preuzeo početkom studenoga 1924. godine, dakle nedugo nakon što je izgrađeno novo igralište na uglu Koturaške i Kupske.

  Primjerice, na turneji po Njemačkoj u siječnju 1925. u četiri utakmice upisali su tri pobjede i jedan remi, a posebno svijetli veliko slavlje u gostima protiv Eintrachta u Frankfurtu sa 7:1. Kasnije će baš taj Eintracht obilježiti Dombijev trenerski opus. Upravo je pobjedom protiv Eintrachta 1932. godine doveo Bayern do naslova prvaka.

  S Gradjanskim je došao do finala državnoga prvenstva gdje ih je, nakon 2:2 u 90 minuta igre, svladala beogradska Jugoslavija u produžetku s 3:2. No, Dombi je u svim klubovima bio više od trenera, uz to je objedinjavao i ulogu menadžera, sportskog direktora. I uvijek je iza sebe ostavljao stabilan i dobro ustrojen klub i momčad stvorivši dobre temelje za svoje nasljednike koji su nastavili s dobrim rezultatima. Tako je bilo i u Gradjanskom. Nakon što su bili doprvaci Dombi je pripremio momčad za novu sezonu u kojoj su purgeri, iako je on sam već bio napudtio Zagreb – osvojili naslov prvaka. Dobra organizacija i složen klub rezultairali su i novim trofejem plavih, državnim naslovom 1928.

  Zagrebački su mediji, pak, isticali i njegovu emotivnu crtu. Pisali su da je bio rječit, volio puno govoriti, ali je bio i – noćna ptica: “Dombija se uvijek moglo naći ujutro, u kakvom baru. I, u tome slijedili su ga Vrđuka, Babić, Vragović, Kinert i još neki.”

  Nakon Gradjanskog se nakratko vratio u rodni Beč pa otišao u Barcelonu u sezoni 1926/’27. Bila je to, zapravo, zanimljiva “neslužbena” trampa između Gradjanskog i Barcelone: iz Zagreba je, via Beč, u Barçu otišao Dombi, dok je iz Barçe u Zagreb došao mađarski trener Imre Pozsonyi.

  Dombi se 1928. vratio u Njemačku spasio Stuttgart od ispadnja u niži razred. Kasnije je trenirao München 1860 i Mannheim.

  U tim je trenucima već bio poznat europski trener i jedan od – najskupljih. Kao takav je 1930. došao u Bayern kojeg je u lipnju 1932. odveo do najvećega uspjeha u dotadašnjoj 32-godišnjoj klupskoj povijesti: naslova prvaka. Bavarsku su momčad na ulicama Münchena dočekali deseci tisuća navijača i pratili ih u špaliru od kolodvora do gradske vijećnice.

  Dombi je, uzgred, kao sjajan organizator i vizionar bio i glavni inicijator izgradnje  modernoga sportskog kompleksa u Münchenu koji je uključivao i brojne popratne sadržaje među kojima i ambulantu sportske medicine.

 Samo nekoliko mjeseci nakon povijesnoga uspjeha i osvajanja prvenstva, političke turbulencije i pojava nacizma u Njemačkoj nagnali su ga na odlazak. Otvorio je svoj drugi mandat u Barceloni, potom prešao u Basel i naposljetku, od 1935. do 1939. vodio – Feyenoord. S momčadi iz Rotterdama osvojio je dva naslova prvaka Nizozemske, 1936. i 1938., a najveća je zasluga što je postavio Feyenoord na međunarodnu kartu. U ljeto 1938. godine je momčad sastavljenu uglavnom od amatera doveo do tada senzacionalne pobjede protiv engleskih profesionalaca – Arsenala. U Rotterdamu ga i danas smatraju jednim od najuspješnijih trebera u klupskoj povijesti, u rangu znamenitoga Ernsta Happela. No, i ovaj je put otišao praktički na vhuncu, nakon ulaska nacističke vojske u Nizozemsku 1940.

  Bio je poseban i zbog svojega znanja o sportskoj medicini i sportskoj psihologiji. Povijest ga pamti i kao tvorca tada čudesnoga melema za oporavak ozlijeđenih igrača zbog čega je dobio nadimak “wunderdoktor”. Dolazili su mu igrači s ozljedama koljena, natečenim gležnjevima, a oporavak im je bio gotovo zajamčen. Pripravio je čudesan sastojak kojega su mediji nazivali “čarobni melem”. O tome je, primjerice, govorio i donedavni dugogodišnji Feyenoordov fizioterapeut Gerard Meijer koji je u mlađim danima imao prilike raditi s Dombijem. Recept za “čudesni pripravak” bio je prilično kompliciran i trebalo ga je pripremati cijeli dan.

  Primjerice, Leen Vente iz Neptunusa, kluba u Rotterdamu, imao je velikih problema s koljenom i također se obratio za pomoć Dombiju koji je na to i pristao, ali uz uvjet: Vente je morao prijeći u Feyenoord. S obzirom na iznenađujuće brzi i potpuni oporavak, Vente je održao obećanje, prešao u Feyenoord, a 27. ožujka 1937. godine, na dan otvaranja tada novoizgrađenoga stadiona De Kuip, postigao i prvi povijesni gol na novom zdanju. Posebno je zanimljivo da je nasljednik loze Vente – sjedio na klupi Feyenoorda ovoga četvrtka u dvoboju protiv Dinama. Mladi Dylan Vente unuk je Leenovog brata.

  Dombi je preminuo 16. lipnja 1963. u svom domu u Nizozemskoj. Na ispraćaju u Dierenu govorio je i Cor Kieboom, čovjek koji na mjestu predsjednika Feyenoorda proveo gotovo tri desetljeća. Štoviše, 1997. godine je ulica u neposrednoj blizini Feyenoordova stadiona dobila ime u čast znamenitoga stručnjaka i vizionara: Naziv je “Richard Dombistraat”.

 Bayernovi ultrasi su, pak, 2013. godine na utakmici protiv Stuttgarta u gostima, priredili posebnu koreografiju i izvjesili transparent s Dombijevim likom.