Veliki Franjo Mara Wölfl među purgere je došao iz Viktorije Plzeň

Na trenutak bismo mogli pomisliti da su Viktoria Plzeň i Dinamo „potpuni stranci“: nikad se nisu sučelili u službenoj utakmici, u 107 godina postojanja obaju klubova odigrali su tek dva međusobna prijateljska dvoboja, i to u razmaku od sedam desetljeća... A, opet su u nekim detaljima čvrsto povezani:

a) upravo je Viktoria prihvatila, pripremila i nogometno „oblikovala“ tada mladoga nogometaša koji je kasnije postao – a i do danas ostao! – najbolji strijelac u povijesti purgerskoga kluba, Franju Wölfla, koji je bio i njezin junior;

b) prvi povijesni izlazak plavih na neku utakmicu u inozemstvo bio je 1919. godine na turneju u Češku gdje su u tjedan dana nastupili u Pragu, Brnu i – Plzeňu;

c) za Viktoriju su, osim Wölfla, igrala još dvojica nogometaša koji su nosili i dres purgerskoga kluba: Svetozar Lala Džanić 1930-ih, a u novije doba i Čeh Jan Lecjaks, Dinamov igrač trenutačno na posudbi u Lokomotivi;

d) Viktoriju je upoznao i aktualni maksimirski kapetan Arijan Ademi, koji je protiv nje zaigrao na pripremama u Langenfeldu u lipnju 2010. godine. Bio je to Ademijev tek treći nastup u Dinamovu dresu po dolasku iz Šibenika.

U rujnu i listopadu 1919. godine Gradjanski se prvi put otisnuo u inozemstvo, a izbor je bio Češka. U prvim dvjema utakmicama tijesno je poražen protiv Slavije u Pragu i Židenica u Brnu da bi potom ipak pobijedio upravo u Plzeňu gdje je sa 5-2 svladao domaći sastav Česky lev.

Prvi dvoboj protiv Viktorije uslijedio je znatno kasnije, 12. prosinca 1937. godine, kad su purgeri pobijedili 2:1 pogocima Augusta Lešnika i Mirka Kokotovića. Utakmicu su, primjerice, obilježila i koškanja među igračima gdje je prednjačio Antun Pogačnik, tadašnji lijevi vezni u sastavu Gradjanskog. Purgeri su morali nastupiti bez svojega ponajboljeg igrača, Milana Antolkovića, dok je glavni napadač Lešnik, zaigrao tek u drugom poluvremenu. Gradjanski je istrčao u sastavu: Glaser, Hügl, Cesarec, Cimermančić, Jazbinšek, Kokotović, Brozović, Chmelicek (Lešnik), Wölfl, Pogačnik, Pleše.

U ulozi desnoga veznog tada je bio i Rudolf Chmelicek, Nijemac – češkoga podrijetla. I dok je Gradjanski tada bio aktualni prvak Kraljevine Jugoslavije, sama je Viktoria na ljestvici češkoga prvenstva bila tek na devetom mjestu od ukupno 12 klubova. Dan ranije je, primjerice, Viktoria odigrala i prijateljski dvoboj protiv još jednoga zagrebačkog kluba, Concordije: Česi su vodili čak sa 3:0, ali na kraju su Zagrepčani ipak dohvatili 3:3.

Zanimljivo, za Gradjanski je tom prilikom protiv svojega bivšeg kluba zaigrao i Wölfl. Štoviše, bio mu je to tek drugi nastup za purgere po povratku iz Plzeňa. Popularni Mara među purgerima je proveo 15 godina kao igrač i potom je, s kraćim prekidima, još dva desetljeća obnašao funkciju tehničkoga direktora i savjetnika. Najbolji je strijelac u klupskoj povijesti sa 227 pogodaka u službenim nastupima, a dvaput je bio i prvi topnik lige, i to u dvjema premijernim poslijeratnim sezonama. S plavima je osvojio naslov 1940., potom u ratno doba 1943., a nakon toga i jedan pod imenom Dinamo, 1948. Podignuo je i pokal pobjednika Kupa 1951.

Do svoje je 16. godine Wölfl igrao u Concordiji da bi 1934. otišao na školovanje u Plzeň. Zagrebačka električna centrala tada je raspisala natječaj za izučavanje zanata i specijalizaciju u Škodinim zavodima u Plzeňu. Kako je iz Zagreba imao dobre nogometne preporuke, paralelno je, uz školovanje, igrao za Viktoriju gdje je već u startu zablistao s tri pogotka u pobjedi protiv tada jakih Židenica sa 6:3. I tada je naučio životnu pouku koja vrijedni i za današnje naraštaje mladih nogometaša:

„Čehoslovačka je tada dominirala u europskom, a to znači i u svjetskom nogometu. Uostalom, reprezentacija im je igrala u finalu SP 1934. Već u prvih godinu dana u Viktoriji zaredali su hvalospjevi u štampi, slike, intervjui, nazivali su me otkrićem. Udarilo mi je to u glavu. Imao sam 16 godina! Uobrazio sam se, nije mi se dalo na trening, ponašao sam se kao zločesto dijete. Srećom, tada je na mjesto trenera došao bivši reprezentativac Kučera i upozorio me: 'vi ste u nogometnoj abecedi tek dospjeli do slova L, morate još mnogo učiti'. Na vruću glavu sljuštio se hladan tuš. U novinskim ocjenama utakmice uvijek se nekoga mora pohvaliti. Pokatkad sam vidio kako se kod stručnjaka – nogometnih funkcionera, referenata, novinara ispolji strast – 'otkrivanja'. Zapazi se kako ovaj ili onaj mladi nogometaš ima neku vrlinu. I onda – neumjereno se hvali. A mladić tada misli da je gotov nogometaš, da više ne treba učiti, da je zvijezda. S mladim igračem je tada gotovo! Ili može biti gotovo. I postupak klubova je važan. S Kučerom su se stvari u Viktoriji popravile. Pobijedili smo čuvenu Spartu, a sa Slavijom prošli 2:3 nakon što smo do odmora vodili sa dva gola prednosti. Plzeňska pouka ucijepila mi se zauvijek. Prionuo sam ozbiljno poslu i u poduzeću i u klubu“, govorio je Wölfl.

Nakon trogodišnjeg školovanja u Plzeňu, vratio se u Zagreb u studenom 1937. i postao igrač Gradjanskog, a samo koji tjedan kasnije zaigrao baš protiv svoje Viktorije...

Sljedeći dvoboj Dinama i Viktorije osvanuo je 73 godine kasnije. Na pripremama u Langenfeldu 27. lipnja 2010. Česi su na istovjetan način „uzvratili“ za onaj drevni poraz i slavili s 2:1. No, Zagrepčani su u toj utakmici, uz postignuti pogodak Ilije Sivonjića za 1:1, imali i brojne prilike: Adrian Calello pogodio je prečku, Sammir je potom uzdrmao stativu, Ante Tomić propustio zabiti praktički pred praznim vratima, Miroslav Slepička nije iskoristio nijednu od pet dobrih prilika... Viktoria je pobjedonosni pogodak postigla u 82. minuti iz 11-erca nakon što je Dario Šimić prekršajem zaustavio Tatanašvilija. Strijelac s bijele točke bio je Pavel Horvath.

Za Dinamo su od prve minute nastupili: Lončarić – Etto, Bišćan, Mesarić, Ibañez – Calello, Badelj; Sivonjić, Sammir, Morales – Slepička. S klupe su ušli: Vidaković, D. Šimić, Ademi, Vrsaljko, Tomić, Kramarić, Antolić, Chago.