Pune 73 godine od imena Dinamo

Gradjanski  je nastavio egzistirati u obliku Dinama, HAŠK u obliku Akademičara pa Mladosti... Dva predratna rivala, dva ljuta gradska suparnika Gradjanski i HAŠK uredbom ministra zdravlja Aleksandra Koharovića 1945. godine morali su raspustiti dotadašnje klupske uprave pri čemu su preoblikovani u sportska društva s novim imenom. Tako je prije 73 godine, točno na današnji dan, 9. lipnja 1945. godine, prvi put u Zagrebu osvanulo sportsko društvo imena Dinamo. Službeni je naziv bio Fizkulturno društvo Dinamo s prefiksom FD. Katkad su koristili i naziv FDK što je značilo Fizkulturno društvo komunalaca.

  Skupština je održana 9. lipnja u kino dvorani Zagrebačke električne centrale u Gundulićevoj 32. A, upravo je Gradjanski imao svoje uporište u Zagrebačkoj električnoj centrali gdje su radili August Lešnik, Franjo Wölfl i gotovo svi drugi eminentni igrači purgerskoga kluba. Tada je Dinamo bio predstavljen kao klub gradskih komunalaca, a u to su doba, dakle, većina igrača Gradjanskog bili namještenici upravo gradskih komunalnih poduzeća. Ubrzo je, inače, osnovan još jedan, posve novi klub imena FD Komunalac, a i sama je Gradska električna centrala do kraja rata i ubrzo nakon toga imala i ima svoj klub imena Šparta Elektra čija je adresa upravo u Gundulićevoj 32.

  Na Skupštini na kojoj je formiran Dinamo 9. ipnja 1945. u ime je tadašnjega državnog vrha sudjelovo i profesor Miro Mihovilović, predstavnik ZEFIOH-a, najvišega republičkoga sportskog foruma, između ostaloga zaduženog za osnivanje novih sportskih društava i tumačenje statusa klubova. Splićanin Mihovilović ujedno je bio i povjesničar sporta, doktor znanosti i jasno ustvrdio:

   – Dinamo nije ispustio onaj prvi kontinuitet, dakle kontinuitet društva iz 1911. godine, kontinuitet Gradjanskog. Skupština je jedino vidjela neprijatelja u prefiksima. To je, zapravo, došlo po Informbirou, koji je rekao: 'Nemojte nacionalno, dosta je tih problema, dajte neutralna imena.' Dinamo nastavlja kontinuitet Gradjanskog i to je osnovno. Jednako kao što je Croatia svojedobno nastavila kontinuitet Dinama, tako je i Dinamo nastavio kontinuitet Gradjanskog – istaknuo je profesor Mihovilović koji je, dakle, imao čvrsti legitimitet sudionika Skupštine, predstavnika tadašnjega državnog vrha i krovnoga republičkoga sportskog tijela koje je imalo ovlasti tumačiti statuse i kontinuitete novih i starih sportskih društava.

   U to rano poslijeratno doba nije bilo moguće ni osnovati niti formirati isključivo nogometni, isključivo košarkaški ili bilo kakav drugi klub koji bi predstavljao samo jednu sportsku granu. Državni čelnici zaduženi za sport inzistirali su na masovnosti pa su u to vrijeme odlučili reorganizirati sport po sovjetskom modelu tako da su svi klubovi transformirani u – fiskulturna društva (tada je u javnoj komunikaciji vrijedio izraz „fizkulturno“). U praksi je to značilo da su morali imati mnoštvo sportskih grana pa se tako i Dinamo u to vrijeme natjecao u 19 različitih sportova. S obzirom na to da je takav model bio teško održiv, mnogi su kolektivi drastično smanjivali broj sportskih grana pa je tako i Dinamo početkom 1949. promijenio prefiks iz FD u SD, odnosno sportsko društvo. Broj sportova smanjen je na osam da bi se krajem 1950. osamostalila nogometna sekcija s prefiksom NK.

    Tako je, primjerice, predratni rival Gradjanskog, slavni HAŠK, nastavio svoje djelovanje pod imenom Akademičar, koji se samo nekoliko mjeseci kasnije fuzionirao s Mladosti. Na čelu Akademičara bili su ljudi koji su u istom uredu vodili HAŠK i prije završetka rata: Ivan Ico Hitrec, Bruno Knežević, Dragutin Friedrich, Ivica Medarić... Dvojica od njih – Hitrec i Medarić – pomogli su i u organizaciji Dinama pri čemu je Hitrec bio tehnički referent nogometne sekcije. Danas Hrvatski akademski športski klub Mladost broji 22 sportske sekcije, ali ne i nogometnu, jer se 1956. godine formalno fuzionirala s NK Vrapče. Tradiciju nogometne sekcije kasnije je preuzeo bivši TPK iz zagrebačke Pešćenice koji danas u Trećoj HNL nosi stari naziv - HAŠK.

  Dinamo je 1945. od Gradjanskog preuzeo klupsku boju, većinu igrača seniorskoga, ali i juniorskog pogona, trenera, brojne članove uprave, masera, nadimke “purgeri” i “modri”, sve do ljeta 1948. nastavili su nastupati na starom igralištu Gradjanskog u Koturaškoj ulici... Uostalom, Dinamo je svoj prvi naslov prvaka u poslijeratnoj Jugoslaviji, 1948. godine, osvojio igrajući domaće utakmice na svojem starom igralištu u Koturaškoj, na igralištu Gradjanskog.

  Štoviše, tih su ranih poslijeratnih dana purgeri odigrali i prvu utakmicu u Splitu pod novim imenom Dinamo. Rudolf Sabljak, nekadašnji klupski predsjednik, tajnik nogometne sekcije i tehnički referent, tada je zapisao: „Splićani su dolazak Zagrepčana najavili s velikom reklamom. Zidovi splitskih kuća bili su oblijepljeni plakatima. Kako se nije znao točan sastav, protiv Hajduka je najavljen Gradjanski: Glaser, Brozović, Dubac, Lechner, Jazbinšek, Pleše, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Kokotović.“

  Tada, u drugoj polovici četrdesetih i tijekom pedesetih godina postojali su i javni zahtjevi brojnih navijača za povratkom imena Gradjanski. I dok je novija generacija navijača uspjela u ideji povratka staroga naziva, kad je 2000. godine Croatia preimenovana u Dinamo, stariji drukeri u ono rano doba nisu uspjeli vratiti naziv Gradjanski. Osnovna je prepreka bila što je ime Gradjanski, u očima tadašnje vlasti, podsjećalo na društvo jedne klase. A, paradoks je da je sam Gradjanski još 1911. godine osnovan s idejom da predstavlja sve staleže, da bude klub širokih masa, dostupan svima, a u tom je duhu i djelovao.

  Stoga smo ponosni što smo, kao svojevrsni „hommage“ starim maksimirskim kibicima, u klupsko ime ugradili prefiks GNK, naš dragi i voljeni naziv „Građanski“ kao simbolični uvod u naš jednako dragi i voljeni Dinamo.