Dvije godine bez omiljenog plavog virtuoza, Zlatka Cice Kranjčara

Kad god prođemo pored maksimirskog terena, tamo „podno obronaka“ južne i zapadne tribine, javljaju se sjetni stihovi: „uvijek nas srce tiho zazebe...“ Pored travnjaka ponosno stoji stilizirana pločica s karakterističnom fotografijom uz sažeti opis bogate biografije i gordi natpis: Zlatko Cico Kranjčar. Na terenu koji nosi naziv proslavljenoga maksimirskog igrača, trenera, omiljenog „plavog devet“, danas niču neki novi naraštaji, budući nositelji Dinamove igre... Ove srijede, 1. ožujka, prošle su pune dvije godine otkako nas je naš dragi i nikad zaboravljeni Zlatko Cico Kranjčar zauvijek napustio.

U Dinamovo ime počast našem znamenitom napadaču, a ponajprije prijatelju, odala je delegacija koju su predvodili predsjednik Mirko Barišić, predsjednica Uprave Vlatka Peras, Zlatkovi bivši suigrači Marijan Vlak, Marko Mlinarić i Stjepan Deverić... Bio je tu i predstavnik sadašnje prve momčadi plavih, Robert Ljubičić, koji je u karijeri – baš kao i Kranjčar – nastupao za Dinamo i bečki Rapid.

Klupsko je izaslanstvo bilo u društvu Zlatkova sina Nike Kranjčara, također nekadašnjega znamenitoga Dinamova virtuoza koji je nogometni put gradio kroz maksimirsku školu i prvu momčad plavih. Svi zajedno tom su prilikom položili plavi vijenac i zapalili svijeće prisjećajući se velike karijere popularnog „plavog devet“.

U sjećanju će uvijek, uz posebnu nogometnu finesu, ostati naslov prvaka 1982. godine kad je u proljetnoj sezoni, neposredno po povratku iz vojske, zabio 12 pogodaka u 17 utakmica pri čemu posebno svijetle dva gola u zagrebačkoj pobjedi protiv Crvene zvezde s 3:0 u utakmici kojom je Dinamo uzletio prema naslovu.

"POLA ŽIVOTA" POSVETIO PLAVIMA

Za sebe je govorio da je s Dinamom u igračkoj karijeri osvojio dva naslova prvaka: onaj iz 1982., ali i tri godine ranije kad je sudskom odlukom u „slučaju Tomić“ plavima pripao pokal za 1979., ali taj naslov nije uveden i u arhivu nogometnoga Saveza. S plavima je dohvatio i pokal pobjednika Kupa 1980. i 1983.

U maksimirskom je klubu bio od svoje devete do 28. godine, dakle – gotovo puna dva desetljeća. Uz taj staž kasnije su se nadovezala i tri trenerska mandata na plavoj klupi.

Rođen je 15. studenoga 1956. godine u Zagrebu, za Dinamo je u razdoblju od svoje premijere u prvoj momčadi u koju ga je na proljeće 1974. uveo trener Mirko Bazić do zimske pauze u sezoni 1983/'84. odigrao 301 natjecateljsku utakmicu uz 121 pogodak. Dodamo li tome i prijateljske dvoboje, ukupna je brojka 556 odigranih utakmica i 256 golova čime drži peto mjesto na ljestvici igrača s najviše nastupa u klupskoj povijesti. Ispred njega samo su Dražen Ladić s 802 nastupa, Marko Mlinarić sa 613, Srećko Bogdan s 595 i Miroslav Mirko Kokotović s 559.

Dinamo je napustio na proljeće 1984. i prešao u bečki Rapid s kojim je osvojio dva naslova prvaka i tri pokala pobjednika Kupa. Štoviše, s Rapidom je 1985. godine bio finalist Kupa pobjednika kupova. U finalu ih je svladao engleski Everton.

Već smo isticali da nekoliko osnovnih “lajt motiva” krase Kranjčarovu dojmljivu karijeru, kako igračku tako i trenersku: jedan je od glavnih autora Dinamova furioznog proljeća 1982. godine, bio je kapetan u prvoj utakmici hrvatske reprezentacije u modernoj povijesti, u trenerskoj je ulozi vodio maksimirski klub do dvije dvostruke krune upisavši uz to još jedan naslov prvaka, dvaput je uveo Dinamo u skupinu Lige prvaka, a kao izbornik odveo je reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo 2006. godine u Njemačkoj.