Posljednji pozdrav našem Zlatku Kranjčaru

  Uz snažne emocije, dirljivo i sa silnom tugom u srcu ovoga su se petka obitelj, brojni prijatelji, suigrači, suradnici, novinari oprostili od Dinamova proslavljenog nogometaša i trenera, legende zagrebačkoga i hrvatskog nogometa, omiljenoga člana naše plave obitelji, Zlatka Kranjčara, našega dragog i voljenog Cice.

  Svi smo ga zajedno na komemoraciji u organizaciji GNK Dinamo u zagrebačkom hotelu Westin ispratili uz taktove klupske himne „Nebo se plavi, bijeli se Zagreb grad“ sa zvučnika u izvedbi sastava sugestivna naziva – Prva ljubav. Upravo je Dinamo bio Kranjčarova prva ljubav baš kao što je i naš dragi i voljeni Cico bio prva ljubav brojnim navijačima i kibicima koji su se upravo uz njegovu nogometnu estetiku, vic i finte zaljubili u nogometnu igru.

  Komemoracija je otvorena uz dirljive i sjetne kadrove filma u produkciji Ivice Blažička i HNTV-a, filma koji je predstavljao snažan emotivni vremeplov kroz sjajnu i bogatu karijeru našega nezaboravnog Cice.

  Za govornicom su posljednji pozdrav Zlatku Kranjčaru uputili Dinamov predsjednik Mirko Barišić, bivši Kranjčarov trener Miroslav Blažević, viši savjetnik predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Zorislav Srebrić i, naposljetku, Zlatkov sin Niko, koji je svojim sjajnim izvedbama i u Dinamu i u hrvatskoj reprezentaciji nastavio dojmljivu obiteljsku nogometnu tradiciju.

  – Odajemo počast jednom od najvećih nogometaša, jednom od najvećih dinamovaca koje je grad Zagreb ikad imao. U razmaku od pet, šest godina u dijelovima zagrebačke četvrti Pešćenica, na Ferenščici, na Sigi, Volovčici, Staroj Pešćenici, rođena je generacija veličanstvenih igrača. Upravo sljedeće godine bit će četiri desetljeća od najljepšeg proljeća koje je doživjela moja generacija. Otišao je Cico, kao da je otišlo jedno vrijeme – kroz suze je provukao Blažičko.

  U Dinamovo se ime, također sa sjetom u glasu, obratio predsjednik Mirko Barišić:

  – Sve nas je iznenadila i rastužila vijest o odlasku našega Cice, naša je plava obitelj izgubila još jednoga člana. Bio je simbol, ikona Dinama i Zagreba. Kad se kaže Kranjčar, odmah se misli na Dinamo i Zagreb. U povijesti našega kluba bilo je puno dobrih igrača, ali Zlatko Kranjčar ima posebno mjesto. Bio je izvanredan nogometaš, omiljen kod svih nogometnih poklonika, bio je pristupačan, šarmantan, plemenit. Veselio se uspjesima svog kluba. Nedavno nam je poručio: „Nemojte žaliti napore i trud da se izgradi stadion jer bez stadiona nestaje naša svetinja Dinamo.“ Kranjčar je posebno mnogo držao do svoje obitelji koja je bila njegov temelj i neprikosnovena vrijednost. Bez obzira na sve poteškoće u životu, obitelj mu je bila na prvom mjestu što zaslužuje veliko poštovanje.

  Sjećanje na „svog Cicu“ evocirao je i trener Miroslav Blažević koji je vodio znamenitu plavu generaciju do naslova prvaka 1982. godine.

 – Ne znam je li me ikad išta tako iznenadilo i rastužilo kao ova vijest. Bili smo jedna obitelj i danas kad vas gledam... Samo šutnja. Kad Niko plače, kad Zeko plače, ja plačem... Ma, ne plačem, ali suze idu same. Nije bio samo nogometaš, bio je čovjek s karizmom, čestit. I uvijek je ostao sjajan muž, otac, dostojan i veličanstven. Duboko sam uvjeren da bez njega nikad ne bismo uspjeli toliko razveseliti hrvatski puk. Vrlo teško bismo osvojili prvenstvo da nije bilo Cice i njegovih golova. Sjećam se kako je išao s malim Nikom na stadion, a ja sam bio trener i gledam tog malog dečka i kažem „Cico, što misliš, hoću li i njega trenirati?“ Eto, slučaj je htio da sam i njega trenirao, I Niko je bio veliki igrač. Dragi Cico, živjet ćeš uvijek u meni, živjet ćeš toliko koliko će i Dinamo živjeti,. Zauvijek!

  Zlatka Kranjčara od najranijih je dana pratio i kasniji trener i suradnik Zorislav Srebrić:

  – Imao sam sreću živjeti u blizini njihove kuće, u blizini škole koju je pohađao gdje je bilo i manje nogometno igralište. I odmah se vidjelo da odskače svojom gracioznošću, da je iznimno brz. I tada smo ga i usmjerili prema Dinamu iako mu je bilo tek devet godina. I nikad neću zaboraviti kad je Stjepan Bobek, jedan od naših najvećih igrača ikad, sredinom 1972. godine rekao: „Znate, mi igrači nismo skloni jedan drugoga hvaliti, pogotovo ne ja. Ljudi su za mene govorili da sam iznimno talentiran, ali vjeruje mi – Kranjčar je veći talent od mene!“ Tužni smo, ali istodobno i ponosni što je bio i ostao dio naše povijesti, i to ne samo nogometne već i povijesti naše Domovine. Cico je znao reći: „Moj Zagreb tak' ime te rad'.“ Cico, i mi tebe imamo tak' rad', za navek.

  Sa suzom, drhtava glasa, ali i pun ponosa pred govornicu je naposljetku izašao i sam Niko s dirljivim oproštajem od oca:

  – Znam da me sad gledaš gore u „nebeskoj Karaki“ s Icekom i Cveletom i da se smiješ jer si me uspio izvući na pozornicu da javno budem intiman. A, znaš da to ne volim. Veliš, baš si odlučio otići na dan kad su otvorene terase kafića. Neka, ljudi su se taj dan prisjetili svega, a imali su si i kaj za reć'. Bio si prijatelj, dobri duh i idol našega grada. Ostat ćeš im sve to još jako dugo. Bio si maskota i miljenik svih Zagrepčanki i Zagrepčana, svih onih ljudi koji su iskreno voljeli naš Dinamo. Često si znao reći da me odgojila mama i da ti nemaš niša s tim. E, moj tata,  nije to baš tako, znaš. Sjećam se kako si mi na treninzima u Rapidu, gdje sam znao utrčati na teren, pustio da se zaljubim u nogomet, kasnije i da se sam izborim za mjesto. Svojim primjerom naučio si me voljeti svoje i poštivati tuđe, naučio si me cijeniti ono čemu pripadam, kako biti purger i Hrvat. Naučio si me da smo svi na ovom svijetu jednaki, da svakom čovjeku treba posvetiti vrijeme, pažnju, pomoć i osmijeh. Ništa te ne košta, jel tak'? Vodeći me na sva druženja s dečkima iz 1982. godine pokazao si mi što znači biti  prijatelj, i to s velikim „P“. Bez ikakve zadrške. Pokazao si mi i kako se lijepo provesti, kako živjeti u trenutku, tu i sad. I ne brini, ne bum sad prepričaval sve one vaše anegdote iz te 1982. koje sam slušal u Domagoju, ne bum pričal kak si bil šmeker, fakin i kak si imal osmijeh koji osvaja na prvu, ne bum ti rekel ni koliko mi već sad fališ. Ali, za kraj ću ti reći ovo: hvala ti na svoj ljubavi i podršci u mojim dobrim i teškim trenucima, a tebi možda najtežim. Zapravo, nisi otišao jer si u svima nama. I Cico, „you did it your way“! Volim te. Od sveg ti srca hvala.