Tužno sjećanje
Prošle su četiri godine otkako nas je zauvijek napustio naš Zlatko Škorić
U kategoriji je najboljih vratara Dinamove povijesti, „plava jedinica za desetku“ – bravurozne obrane s brojem jedan na leđima i s brojem 10 u dojmu i umjetničkoj izvedbi. Tako je na travnjaku svojedobno blistao popularni maksimirski vratar Zlatko Škorić, jedan od redatelja najvećega uspjeha u klupskoj povijesti, dokapetan slavne generacije plavih, ali nadasve – naš veliki prijatelj i voljeni član plave obitelji. Ovoga utorka, 23. svibnja, prošle su četiri godine otkako nas je zauvijek napustio naš dragi i nezaboravni Zlatko Škorić, naš popularni Žoga.
Rođen je 27. srpnja 1941. godine, dijete je trešnjevačkih livada, prve nogometne korake načinio u zagrebačkom Elektrostroju, kasnijem Končaru. Bilo mu je 19 godina kad je 1960. došao u Maksimir. Kulminacija karijere bilo je, dakako, osvajanje Kupa velesajamskih gradova 1967. godine, natjecanja koje je kasnije preraslo u Kup Uefe, današnju Europa ligu. Veličanstvena pobjeda protiv Eintrachta u uzvratnoj polufinalnoj utakmici u Zagrebu, gdje su plavi nadoknadili tri gola zaostatka iz prvog dvoboja i slavili s 4:0 i danas je tema među maksimirskim kibicima. A tada je, uslijed silnih Dinamovih napada, značajnu ulogu odigrao upravo Škorić „bekendirajući“ njemačke protunapade. Bravure je ponovio i u finalnim dvobojima protiv Leeds Uniteda.
Po povratku s vojnoga roka još je kratko vrijeme branio u Dinamu nakon čega je nastupao za Avignon, ljubljansku Olimpiju, Stuttgart, Bayern potom ponovno Avignon pa NK Zagreb...
Igračku je karijeru okončao 1975. godine, a potom u Zagrebu završio višu trenersku školu. Vodio je BSK iz Slavonskog Broda pa tri i pol godine bio izbornik reprezentacije Angole. Kasnije se, po povratku Branka Zebeca na mjesto Dinamova trenera, uključio u njegov stožer. Škorić je dulje od 30 godina vrijedno radio s mladim naraštajima, bilo u Dinamovoj školi, bilo u vlastitom aranžmanu sa svojim svojedobnim nasljednikom u Dinamu, Želimirom Stinčićem.
S plavima je osvojio Kup velesajamskih gradova 1967., četiri godine ranije zaigrao i u finalu istoga natjecanja, a pritom osvojio i četiri pokala jugoslavenskog kupa: 1960., 1963., 1965. i 1969. Za jugoslavensku je reprezentaciju upisao osam nastupa.