Tin Hrvoj: Dinamo je nakon Reala došao k nama u Zagorje

  U ovom je slučaju i igra riječi prilično sugestivna: dolazi iz mjestašca imena Radoboj, a osnovna mu je karakteristika da ide – “rado u boj” sa suparničkim napadačima. Mladi Dinamov branič Tin Hrvoj svojevrsno je otkriće novoga glavnog maksimirskog trenera Igora Jovićevića. Upravo je Hrvoj bio jedan od važnijih “fakina” u juniorskoj momčadi koja je u dvjema uzastopnim sezonama dojurila do četvrtfinala UEFA Youth League, Uefine Lige prvaka mladih. Štoviše, upravo je on realizirao odlučujući jedanaesterac u Münchenu prilikom raspucavanja s Bayernom i potvrdio ulazak plavih među osam najboljih ove sezone.

  Počeo je, dakle, u svom Radoboju, a upravo je ondje, u svom mjestu na svom igralištu, imao priliku gledati – Dinamo. Samo šest dana nakon što su maksimirski nogometaši na startu skupine Lige prvaka dočekali Real Madrid s Cristianom Ronaldom, uputili su se na kup utakmicu u Radoboj. Dinamo je pobijedio s 5-0, a utakmicu je pomno gledao i tada 10-godišnji dječarac koji će nepunih devet godina kasnije i sam navući dres udarne momčadi plavih. Hrvoj je bio u zapisniku u dvoboju zadnjega jesneskog kola ove sezone, u Dinamovoj pobjedi protiv Rijeke u Zagrebu s 3-0.

  – Nogomet mi se nametnuo sam po sebi... Ja sam iz Radoboja, maloga mjesta pored Krapine, a roditelji su mi bili sportaši. Tata se bavio nogometom, bio je vratar. Odmah iza mojeg dvorišta imao sam pogled na malo igralište i tu sam napravio prve nogometne korake. Kasnije me tata upisao u NK Radoboj i tako je počelo – prisjetio se Hrvoj.

  Sjećanja na Dinamovo gostovanje još su uvijek svježa i – iznimno emotivna.

  – Toga se jako dobro sjećam. Bio sam na utakmici, završilo je 5-0 za Dinamo. Bio je to veliki dan u Radoboju. Pa, bio je to Dinamo iz Lige prvaka! Rijetko se tko mogao pohvaliti da je ugostio sudionika Lige prvaka u nekoj službenoj utakmici. Bilo je veliko slavlje u Radoboju. Sve me zanimalo, bio sam jako sretan što ih mogu uživo na našem terenu vidjeti kako igraju. Ma, super je bio i sam prizor kad je autobus s Dinamovim igračima dolazio u Radoboj.

  Koja je prva utakmica, prva Dinamova generacija koju je gledao?

  – Prva utakmica koje se sjećam je finale Kupa 2009. kad smo pobijedili Hajduk na Poljudu na jedanaesterce, kad je dominirao naš vratar Tomislav Butina! Sjećam se tih generacija, doba kad su igrali Sammir, Milan Badelj, Ivan Tomečak, Fatos Beqiraj, ti dečki... Preko njih sam zavolio Dinamo.

   Preko njih i preko – Šime Vrsaljka. Onoga je dana u Radoboju, primjerice, zaigrao i Vrsaljko, jedan od Hrvojevih najvećih uzora.

  – Trudim se biti što više svoj, ali kad gledam velike igrače normalno je da pokušavam od njih uzeti ono u čemu su najbolji. Sviđaju mi se Trent Alexander-Arnold iz Liverpoola, volio sam gledati Danija Alvesa u Barceloni, a veliki mi je uzor naš Šime Vrsaljko, pogotovo zato što je došao iz Dinamove škole. Pokušavam gledati sve te igrače, njihove vrline, nastojim pratiti trendove i sve što se danas traži od modernoga beka.

 Neki bekovi često u karijeri završe i u ulozi krila, neki osvanu i na stoperskim pozicijama. Kojoj je varijanti bliži Hrvoj?

  – Ne vidim se kao krilo, svi mi govore da mi je bolja faza obrane. No, znamo da je percepcija da u Dinamu moraš cijelo vrijeme napadati pa je na neki način i normalno da u nekim formacijama mogu biti i krilo i bek. Nije mi to toliko strano, mogu odigrati jedan na jedan u fazi napada. Inače, kad sam došao u Dinamo krenuo sam kao stoper. Mislim da bih mogao igrati i stopera kao i zadnjeg veznog.

  Iako se vremenom profilirao kao obrambeni igrač, u početku je stremio “suprotnoj strani terena”...

   – U početku mi je, kao i svim klincima, najljepše bilo igrati krilo ili špicu, tako možeš puno zabijati. Ali, to je bilo samo prve godine, kasnije su me prebacili na beka.

  Nakon toga su ga “prebacili” i iz Zagorja u Zagreb.

  – Dok sam bio u trećem razredu osnovne škole profesor tjelesnog odgoja primijetio je da imam malo veće motoričke sposobnosti od druge djece pa je preporučio da odem u Zagreb. Odlučio sam otići u Hrvatski dragovoljac. U to je vrijeme u klubu iz Sigeta nedostajalo igrača u mlađim uzrastima, pritom im niti stanje na ljestvici nije bilo baš dobro tako da mi se otvorila situacija. U Hrvatskom dragovoljcu bio sam od trećeg do petog razreda osnovne i potom sam, 2013. godine, došao u Dinamo.

  Koje trenere u Dinamovoj školi smatra ključnima za svoj razvoj?

  – Najdulje sam radio s trenerom Danijelom Erbežnikom, on i Igor Gabrijelić htjeli su da dođem u Dinamo... Od svakog sam naučio nešto novo, možda najviše i od Ivana Preleca. Svatko je od njih bio bitan za moju karijeru. Sadašnji trener prve momčadi, Igor Jovićević, uveo me u seniorski nogomet. Kod njega sam napravio taj najvažniji korak u karijeri.

  Značajan je korak i četvrtfinale Uefine Lige prvaka mladih, i to dvije godine zaredom. Plavi su upravo njegovim 11-ercem protiv Bayerna izborili plasman među osam najboljih.

  – Ma, kad sam išao od centra do bijele točke prolazilo mi je tisuću misli kroz glavu, je li se vratar bacao cijelo vrijeme u stranu, je li nekad znao ostati čekati... Ja samo znam da moram zabiti da bismo prošli dalje. Sjećam se, kad sam uzeo loptu u ruke i stavio je na bijelu točku jednostavno sam imao u glavi da ću otprilike pucati po sredini. Tako je i bilo. I zabio sam. Inače, najteža nam je utakmica bila protiv Atalante u gostima, ostavili su nam jako malo šansi, dominirali su...

  Hrvoj je samo u zadnjim dvjema sezonama u juniorskom uzrastu igrao protiv brojnih velikih klubova. S druge su strane bili Liverpool, Bayern, Manchester City, Atalanta, Chelsea, Shakhtar, Dynamo Kijev, Lokomotiv Moskva, Villarreal... Mladi Dinamovi nogometaši već u tim, formativnim godinama stječu naviku igranja protiv velikih europskih kubova.

  – To nam sigurno puno pomaže, to te razvija kao sportaša. Kad imaš naviku igrati protiv najboljih, onda i kad dođeš u prvu momčad pa se susretneš s velikim europskim klubovima, nije ti to više - “uf”. Nema velike treme jer znaš da si već pokazao da se možeš nositi s njima. Da. trebalo bi nam biti puno lakše.

  Hrvoj je upisao dva nastupa za prvu momčad u nedavnim trening dvobojima protiv Osijeka i Gorice. No, još uvijek čeka premijeru u službenoj utakmici iako je već bio u zapisniku u prvenstvenom dvoboju protiv Rijeke.

  – Uf, ni u “najluđim” snovima mi nije palo na pamet da bih mogao biti u zapisniku u prvenstvenoj utakmici. Pogotovo u toj generaciji za koju znamo što je sve napravila. Poziv sam dobio kad sam se pripremao za ispit iz matematike, bio sam na instrukcijama. Ma, nisam znao kud bih od sreće, zvao sam odmah roditelje i rekao da idem s prvom momčadi. Stvarno sam bio presretan – opisao je Hrvoj.