U odbrojavanju smo do velike i spektakularne proslave 40 godina postojanja naše navijačke skupine koju nizom događaja u kolovozu pripremaju Bad Blue Boysi. Jedan od prvih Boysa, svjedok i sudionik svih vremena i “nevremena” kroz koja je naša najveća navijačka snaga prolazila, Dražen Radman, vodi nas kroz taj jedinstveni vremeplov te ukazuje na samu bit postojanja i djelovanja nebrojenih generacija zločestih plavih dečki

Postoje datumi koji se pamte. Ali postoje i priče koje počinju mnogo prije nego što dobiju svoje ime.

Kada se spomene datum 17. kolovoza 1986. mnogi će reći – toga dana su osnovani Bad Blue Boysi.

I biti će u pravu. No, njihova priča nije počela tada. Ona je nastajala godinama ranije, na maksimirskom Sjeveru, zagrebačkim dvoranama i bazenima, na zagrebačkim ulicama, u autobusima i vlakovima koji su vodili prema jugoslavenskim gradovima i ponekim europskim gradovima među dečkima kojima navijanje nije bilo razonoda nego način života. Svaka velika priča ima svoju prvu generaciju. Za Bad Blue Boyse to su bili dečki rođeni šezdesetih godina, odrasli u zagrebačkim kvartovima od Dubrave do Trnja, od Maksimira do Trešnjevke, Sesveta, Novog Zagreba i ostalih dijelova grada pa do braće naše zagorske, slavonske, ličke, imotske, hercegovačke, od Posavine do Rame...

Spajala nas je jedna zajednička stvar – Dinamo.

Naše odrastanje nije bilo obilježeno mobitelima i društvenim mrežama. Naš svijet bile su kvartovske ulice, školska igrališta, tramvaji koji su vozili prema Maksimiru i prijateljstva koja su se stvarala na tribinama i vlakovima.

Ta prva generacija je ostavila trag u sportu, u obrani Hrvatske i u stvaranju identiteta koji se na maksimirskom Sjeveru prenosi sve do danas. Naša najveća ostavština nisu samo pjesme i transparenti nego vrijednosti koje smo prenijeli generacijama koje su došle poslije, odanost, zajedništvo i uvjerenje da se ljubav prema klubu ne mjeri trofejima nego vjernošću. I zato Sjever Maksimira nije bio mjesto gdje se dolazi nego je mjesto kojem se pripada.

Atena, 3. travnja 1985. godine, Cibona igra finale Kupa europskih prvaka protiv Reala. Dok Dražen Petrović vodi Cibonu na europski vrh, na tribinama se okuplja jezgra zagrebačkih navijača uz mnoge izvan Zagreba koji su već tada davali posebnu snagu i moć i koji će godinu poslije dobiti ime Bad Blue Boys.

Nismo putovali samo zbog košarke, putovali smo zbog Zagreba, zbog zajedništva i zbog osjećaja pripadnosti koji će kasnije obilježiti nekoliko generacija.

Godinu dana poslije ponovno su ti dečki na europskom putovanju, Budimpešta i finale još jedne lige prvaka, ali ovaj puta protiv Žalgirisa. Ovaj puta još više mladića, još moćnije, još glasnije, još hrabrije.

Pokazali su da Zagreb ima organiziranu navijačku skupinu koja je spremna pratiti svoje zagrebačke klubove gdje god igrali.

Jedna od takvih utakmica je Hajduk – Dinamo u kolovozu 1986. Dinamo pobjeđuje 4:0, a toga dana prvi puta zaista zaživi ime Bad Blue Boys među navijačima. Od toga trenutka više nije riječ samo o skupini prijatelja sa SJEVERA, rađa se identitet koji će uskoro postati poznat širom Jugoslavije i Europe.

Od tog trenutka počinje priča koja traje već četiri desetljeća.

Bad Blue Boysi vrlo brzo postaju zaštitni znak maksimirskog Sjevera. Donosimo novi način navijanja, nove pjesme, nove trasparente i koreografije. Dinamo više nije imao samo publiku. Imao je navijački pokret.

A onda je došao 13. svibnja 1990.

Dan kada se trebala igrati utakmica Dinama i Crvene zvezde. Nogomet se toga dana nije igrao. Maksimir je postao mjesto sukoba koji će ostati duboko upisan u hrvatsko kolektivno sjećanje. Za mnoge je navijače upravo taj dan označio kraj jedne epohe i početak neizvjesnog vremena koje je ubrzo preraslo u rat.

Kako god tko gledao na taj događaj jedno je sigurno – Bad Blue Boysi su toga dana postali dio povijesti, a ne samo navijačke scene.

Nedugo potom mnogi Bad Blue Boysi zamijenili su tribinu bojišnicom. Otišli su braniti Hrvatsku. Mnogi se nikada nisu vratili. Njihova imena danas stoje na spomen-obilježjima, a njihova žrtva ostaje trajni dio povijesti Bad Blue Boysa, Dinama i hrvatske države.

Po završetku rata počela je jedna drugačija borba. Borba za identitet Dinama. Kada je klub promijenio ime, mnogi su mislili da će navijači s vremenom prihvatiti novu stvarnost.

Boysi nisu.

Godinama smo ponavljali da klub bez imena Dinamo nije isti klub koji smo naslijedili od svojih roditelja i djedova.

Za nas Dinamo nikada nije bio samo nogometni klub, bio je dio zagrebačkog i hrvatskog identiteta.

Ustrajno smo tražili i borili se na sve moguće načine za povratak nama povijesnog imena. Kada je 14. veljače 2000. Dinamo ponovo postao Dinamo, mnogi su to doživjeli kao pobjedu navijačke upornosti i vjernosti tradiciji.

Nije to bila pobjeda jedne uprave ni jedne politike nego pobjeda ideje da klub pripada svojoj povijesti, svojim navijačima i gradu iz kojeg je ponikao.

Za nas Bad Blue Boyse to nije bio kraj borbe, nego potvrda da se ustrajnošću mogu obraniti vrijednosti u koje vjeruješ.

Sljedećih godina uslijedili su sukobi s upravom kluba, policijom, državom.

Bilo je svega i svačega, bojkoti utakmica, prosvjedi i zahtjevi za transparentnim upravljanjem.

O metodama se može raspravljati, ali jedno nam se ne može nikako osporiti - Bad Blue Boysi nikada nisu bili ravnodušni prema sudbini svoga kluba.

Naša povijest nije bez pogrešaka. Bilo je incidenata, nasilja i trenutaka koji su bacali sjenu na sve ono dobro što smo činili.

O tome treba isto tako govoriti, i to otvoreno.

Ali jednako je nepravedno 40 godina postojanja svesti na samo negativne događaje. Organizirali smo mnoge humanitarne akcije, pomagali nakon potresa i poplava, prikupljali pomoć za bolesne, za djecu i za hrvatske branitelje.

To je ona strana priče koja rijetko dobije naslovnicu.

Danas na Sjeveru uz nas stoje neka nova djeca. Nisu bila ni u Ateni 1985 niti u Budimpešti 1986. Nisu bila širom Jugoslavije. Nisu bila na Maksimiru 1990. niti ratnih godina, ali pjevaju iste pjesme, nose iste boje i čuvaju istu ideju, da Dinamo nije samo nogometni klub nego dio identiteta Zagreba grada.

Možda su se kroz desetljeća mijenjala imena i grbovi, uprave, igrači i tribine, mijenjala se i Hrvatska. Ali jedna stvar je ostala ista, ljubav prema Dinamu.

Mi Bad Blue Boysi nismo samo navijačka skupina. Mi smo dio povijesti Zagreba, dio povijesti hrvatskog nogometa i dio povijesti moderne Hrvatske.

Možete se s nama slagati ili ne slagati. Možete odobravati ili kritizirati naše postupke, ali jedno nam nitko ne može oduzeti.

Četrdeset godina smo glas Sjevera, Zagreba, Hrvatske i Katoličke crkve.

I zato Bad Blue Boysi nisu postali legenda zato jer smo uvijek u pravu, postali smo legenda zato što nikada nismo prestali vjerovati da Dinamo pripada onima koji ga vole, cijene i poštuju.

Postali smo legende zato što nikada nismo prestali biti uz svoj klub, grad, državu, Katoličku crkvu.

Zato smo ih svih ovih godina čuvali i voljeli kako smo najbolje znali.

Tako ćemo raditi, živjeti i dalje, direktno i beskompromisno. Takav stil zna biti težak za one koji su navikli na diplomaciju i uvijene poruke. Nismo bili niti ćemo biti “politički korektni“ te ćemo nekima smetati. U svijetu punom kompromisa i površnosti ljudi poput nas rijetko ostaju neprimjetni i upravo zato ostavljamo trag već 40 godina.

Dražen Radman, BBB