Drago Dumbović: Poljubio sam dres i zabio u prvoj minuti

Veselje, smijeh, slavljenički podignute ruke na granici euforije... Kadar je bio gotovo identičan kao i 37 godina ranije, kao i one svibanjske subote 1980. godine kad je proparao mrežu Crvene zvezde u Beogradu. Ovih nas je dana svojim posjetom razveselio poseban gost – Drago Dumbović!

Proslavljeni maksimirski napadač, nezaboravno desno krilo koje najviše pamtimo po prodoru – lijevom stranom. Maksimirski kibici i danas pamte njegov pogodak po kišom natopljenom travnjaku beogradske Marakane kad je u 71. minuti zakucao loptu u mrežu izjednačivši na 1:1. Bio je to gol koji je plavima osigurao naslov pobjednika Kupa nakon 11 godina čekanja. Dinamo je u prvom dvoboju u Zagrebu pobijedio 1:0, a Dumbovićev dribling, juriš i brzopotezna „egzekucija“ donijeli su pokal. 

- Živim u Americi i u Zagrebu sam prvi put nakon 30 godina. Preplavljen sam emocijama! Sve je fenomenalno, ne mogu vjerovati! I grad Zagreb danas, i Dinamo, ma sve! Imao sam veliku želju da s veteranima istrčim na našem stadionu. I odjednom se otvorila situacija. Zbilja je bilo fenomenalno. I gledam ovaj naš plavi dres i velim si – pa je li ovo moguće?! Obući ću Dinamov dres nakon toliko godina? I stavim dres, poljubim ga... Izađemo na teren, počnemo igrati i ja u prvoj minuti zabijem gol! Ajmee! Pa to je ludo!

Odmah, prvu večer po dolasku, Dumbović je praktički istrčao u grad, silno je htio vidjeti, osjetiti, doživjeti Zagreb nakon toliko godina.

– Morao sam odmah, čim smo došli, supruzi pokazati najljepši grad na svijetu. Sve mi je fenomenalno. Grad odlično izgleda. Posebno me oduševio ambijent na meni posebno dragom mjestu, na Gornjem gradu! I već prvi dan svratim na špicu do 'Čarlija', do svog nekadašnjeg suigrača Davora Brauna, a tamo su bili Ivan Cvjetković, Ćiro Blažević, odmah do nas Branko Lustig, koji je dobio dva Oscara za Gladijatora i Schindlerovu listu... Mislim si 'pa što je ovo, sve je super'. Bili smo na Dinamovoj utakmici na otvaranju europske sezone, posebno sam se razveselio susretu sa Zdravkom Mamićem s kojim sam zajedno igrao u juniorima, još uvijek ima onaj isti osmijeh kad te zagrli onako, od srca... Tu je i sjani Ivo Šušak, i on je bio u Dinamu kad sam bio junior. Vidite kako smo svi sretni, evo vidjeli ste Marka Marića, koji je sad u stručnom stožeru, igrao sam s njegovim tatom, tada vratarem Zvonkom Marićem, mojim velikim prijateljem. Ma, super!

I danas, 37 godina kasnije, navijači Dumbovića zaustavljaju i pitaju za pogodak na Marakani...

– Zbilja je zanimljivo koliko se ljudi sjećaju te sezone. Bili smo doista sjajni. Ako si bio na klupi Dinama, značilo je da si dobar igrač. A prvi sastav, uh... Mlinarić je bio fenomenalan, najbolji u našoj generaciji. Sjećam se svega, mogao bih pričati tri dana. Najviše mi je žao što sam odmah nakon te utakmice morao u vojsku. Tu mi je prekinut ritam, sve... Nisu mi u vojsci dali trenirati, 11 mjeseci nisam igrao nogomet. Jesu li mi dali neko objašnjenje? Nisu.

No, postoji objašnjenje zašto je Dumbović u Dinamu igrao na desnom krilu, a ne na svojoj izvornoj poziciji u sredini terena.

– U juniorima sam bio vezni, obožavao sam tu poziciju. Ali, što sam bio bliže profesionalcima, više su me gurali u stranu, nisam mogao trčati po sredini kao Mustedanagić, Bručić, Hadžić... Pa to je bilo 'ludo', gledam ih i pitam se pa kako ljudi mogu toliko puno trčati. Poslije Ivice Senzena preuzeo sam ulogu desnoga krila. Jako sam volio situacije jedan na jedan, a imao sam i brzinu. Obožavam jedan na jedan, koristio sam posebne trikove. I danas djecu učim trikove za takve situacije, kako proći igrača sa strane.

U Beogradu je prošao nekoliko njih, ali – po lijevoj strani.

– Sjednem u svlačionicu prije utakmice i uvjeren sam da nema šanse da budem među 16 igrača za zapisnik. Ma, nema šanse. Trener Marković govori sastav, krene od vratara pa potom nabraja i one koji su na klupi. Dođe do zadnjeg, do broja 16 i izgovori 'Dumbović'. Ja širom otvorim oči i ne vjerujem. Ne znam, mislim da je Mlinka bio pored mene, ja velim 'je li to trener rekao moje ime?'. Mlinka mi se smješka i kaže 'šuti, šuti, unutra si'. Sjećam se da je kiša jako padala, teren je bio očajan... Sjedim na klupi, i opet sam uvjeren da neću igrati. Kad odjednom, 25 minuta prije kraja, začujem 'Dumbović! Zagrijavanje!' Ne mogu vjerovati. Mislim da sam se zagrijavao tri dana. Činilo mi se da me zagrijava samo reda radi. Ali, odjednom me zove. Pomislim u sebi 'zar je moguće da ću igrati u finalu?'. Uđem na teren, taknem loptu i gotovo – gol! Ali, kad sam vidio tu snimku, malo me presjeklo. Na snimci vidite Kranjčara otvorenog na desnoj strani. O-tvo-re-nog! Uhhh, da nisam pogodio mrežu, bojao bih se ući u svlačionicu. Toliko je bio otvoren, trebao sam mu dodati. Ali, sve je dobro ispalo, bilo je fenomenalno!

Posebno ističe da mu je najvažniji trener u karijeri Zdenko Kobešćak.

– On nas je praktički stvorio. Učinio nas ječvrstima. Svaka čast svim današnjim velikim igračima, ali ne znam koliko bi njih moglo igrati u naše vrijeme, a znate li zašto? Danas ne smiješ taknuti igrača, to je kao košarka. U ono su vrijeme na nas išli s dva đona iza leđa, to je bilo normalno... Dumbović je imao i te kako sadržajnu i zanimljivu karijeru. U dječačkim je danima trenirao s Peleom, kasnije pobijedio Diega Maradonu, na američkom je tržištu snimao tv reklamu s jednim od najboljih svjetskih košarkaša, Grantom Hillom... – Sjećam se kad nam je Pele došao na trening u Maksimir. Bili smo klinci. Dvaput je škaricama pogodio rašlje na južnom golu. Treniramo s njim, a on škaricama pogodi u 90! A, mi djeca sva u čudu. On veli 'dajte mi još jednom'. I opet u rašlje! U isto mjesto. I da, igrao sam kasnije i protiv Maradone. Bio je to mali nogomet, igrali smo protiv Argentine u Pachuci u Meksiku u polufinalu turnira. I pobijedili.

Nakon Dinama otišao je u Pittsburgh, zaigrao mali nogomet i ostao živjeti u SAD gdje danas, s bazom u Clevelandu, trenira djecu pionirskoga uzrasta.

– Mislio sam da ću igrati mali nogomet po zimi, a u ostalim mjesecima ovaj 'normalni', veliki. Američka je liga bila popularna, igrali su tamo i Beckenbauer, Pele... Ali, kad sam došao tamo, liga se ugasila, prestala postojati. U godini kad sam ja došao!

Još dok je igrao u Dinamu naglo je, praktički preko noći – izgubio kosu. Ni danas mu nije posve jasno što se dogodilo.

– Kažu mi da je vjerojatno od stresa. Ali, to se događa i maloj djeci, a kod njih sigurno nije u pitanju stres. Tko zna što je bilo. U vojsci sam bio 'raketaš', bio sam u jako malom tenku, nosio rakete, kažu mi da sam bio izložen radijaciji. Ne znam... U početku mi je bilo teško kad mi je kosa opala. Ali poslije si mislim 'hmm, to može biti dosta dobra reklama'. U ono vrijeme nitko nije bio bez kose. I znate što sam onda učinio u Americi? Dok sam igrao u Sacramentu, dogovorio sam da svatko tko se ošiša i time sliči na mene, ima besplatan ulaz na utakmicu. I ljudi su čekali u redu da se ošišaju! Samo za besplatan ulaz, ha ha ha... Super. Kasnije sam slično radio i u Detroitu, ali tamo smo složili mali podij pa sam ih pred kamerama i novinarima – osobno šišao.

U to je vrijeme snimao reklamu s jednom od najvećih zvijezda američkog sporta, Grantom Hillom, tada košarkašem Detroit Pistonsa.

– Hill je jedan od najboljih ikad! Koncept reklame bio je da loptu dodajemo glavama pa izgovaramo ime proizvoda, tako nešto... Tada je on nakratko stao pred gol da mu malo pucamo. Sjajno je branio, ali zamislite da je iščašio ili slomio prst. A, jedan od najboljih košarkaša svijeta. Sad sam u Clevelandu gdje je košarkaška 'ludnica' zbog LeBrona Jamesa. Iako, ja sam uvijek bio navijač Los Angeles Lakersa. Ma, znate što... Reći ću vam kako sam naučio što je to reklama. Sjećam se još iz doba Dinama. Ćiro Blažević bi na stepenicama gledao na sat, čekao bi 30 sekundi i izašao pred punu tribinu sa svojim šalom. U to sam vrijeme počeo učiti što je reklama.