Mirko Barišić: najteža godina u povijesti kluba bila je 2000.

    Lijepo je 10 godina uzastopno igrati na europskoj sceni, lijepo je i držati kontinuitet u skupinama Uefinih natjecanja, 11 puta zaredom osvajati naslov prvaka, ali kako to izgleda kad su okolnosti malo drukčije, kad nema „zvjezdane prašine“ i velikih rezultata? Bilo je razdoblja kad je maksimirski klub izgledao kao nagriženi, „stari ruzinavi brod“ koji je „daleko od obale“, prepušten samome sebi.... Bilo je turbulentnih razdoblja, ali baš nikad nije bio tako blizu litici kao te, 2000. godine. Upravo je tih dana, kad je Dinamov opstanak bio pod velikim upitnikom, u predsjedničku ulogu uskočio Mirko Barišić. Ovoga četvrtka, 9. travnja, obilježavamo puna dva desetljeća otkako predsjednik Barišić upravlja klubom i u međuvremenu ga, s najbližim suradnicima, pretvorio u čvrst, stabilan sustav koji kontinuirano osvaja trofeje i koji je, naposljetku, i u temeljima srebrne medalje hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.

  – U egzistencijalnom je smislu najteže razdoblje u klupskoj povijesti ipak bila 2000. godina. Pamtim 1972. kad je političkim dekretom kompletno klupsko vodstvo, zajedno sa mnom, moralo odstupiti nakon turneje u Kanadi i SAD-u, pamtimo i ratno doba kad smo svi bili u problemu i kad je klub bio na rubu egzistencije pa se pritom čak i morao odreći vlasništva nad maksimirskim stadionom i predati ga Gradu Zagrebu. Ali 2000. godine doista nisam očekivao baš takvo stanje. Tek nakon što sam ušao u sve to i snimio situaciju učinilo mi se kao da je „smak svijeta“. Tada je veliku ulogu odigrala moja tvrtka Siemens, povukli smo i neke druge sponzore pa se sve nekako složilo. Ali, to je bilo najopasnije razdoblje za opstanak Dinama. Nikad neću zaboraviti odluku Fife koja nam je bespogovorno, bez mogućnosti žalbe, odredila da moramo platiti dugovanja igračima, i to u brzopoteznom roku – prisjeća se predsjednik Barišić.

  Ulogu čelnoga čovjeka kluba preuzeo je na izvanrednoj Skupštini održanoj u nedjelju, 9. travnja 2000. u loži Maksimir kad je natpolovičnom većinom na tajnom glasovanju smijenjeno dotadašnje vodstvo s predsjednikom Zlatkom Canjugom.

  – Bio sam tada u funkciji predsjednika uprave Siemensa za Hrvatsku i pristupila mi je delegacija koju su, između ostalih, činili Fredi Kramer, Zdravko Mamić, Stjepan Brolich kao predsjednik gradske Skupštine... Tvrdili su da je klub potpuno financijski devastiran i da u onakvom stanju ne može opstati. Upitali su me jesam li voljan pomoći i rekli da su me spremni predložiti u ulogu predsjednika. I rekao sam – u redu. Na samoj je sjednici, suprotno pravilima, bila kompletna prva momčad. Sjedili su u maksimirskoj loži, ali sukladno Statutu, nisu mogli sudjelovati u radu Skupštine. No, nisam se time suviše zamarao. Igrači su tada kategorički stali uz Canjugu i staru Upravu. To me, priznajem, malo iznenadilo. Sjećam se da me, u ime skupštinara, za predsjedničku ulogu predložio Marko Mlinarić. Izabran sam tajnim glasovanjem, i to pomalo tijesnim rezultatom.

  Prvi zadatak bio je predložiti novi Izvršni odbor.

  – Izabrao sam ljude koje sam smatrao najboljima u tom trenutku. U tom je sastavu bio i Zdravko Mamić, ali prije samoga imenovanja novoga IO-a, on me zamolio da ga izostavim. Tvrdio je da nije pametno da sad bude član IO-a, pogotovo nakon što je na Skupštini energično i žestoko reagirao prema Canjugi i ostalima. Uvažio sam njegov stav. Uključio se godinu i pol kasnije.

  Najteži je, čak i šokantni trenutak, bio – uvid u financijsko stanje kluba.

  – Čak sam i neke vanjske financijske stručnjake zamolio za potpunu analizu stanja. I to je izgledalo strašno, baš jako ružno. Bio sam zatečen i moram reći da sam se jako uplašio. Kako sam bio čovjek od povjerenja u Siemensu, a uz to i s određenim autoritetom, uspio sam ishoditi da tvrtka ubrizga prvu i najznačajniju financijsku pomoć. Ali, ne bih to mogao učiniti da nisam imao podršku ljudi u Siemensu. Fifa nam je prijetila kaznama, čak i selidbom u drugu ligu ako u praktički tri dana ne riješimo dugovanja prema igračima. Na brzinu sam ishodio jamstvo Siemensa i to je bio presudan trenutak. Na moj je poziv potom došao Mamić kojeg sam postavio u ulogu predsjednika Uprave i to je bio jedan od najboljih poteza. Pazite, klub je zbog financijskih dubioza ostao bez većine igrača. Imali smo doista gorak početak. Vidim da mnogi sad vole svašta pričati, ali volio bih vidjeti tko bi u takvoj situaciji reagirao i podmetnuo leđa. Tada nije nitko.

   Je li još tko tada ponudio ikakvu pomoć? Naravno, iz kruga onih koji su uopće bili u mogućnosti pomoći i koji se pritom pozivaju na ljubav prema Dinamu.

  – Tada smo, primjerice, htjeli s Gradom pokušati riješiti barem dio problema. U IO-u je, između ostalih, bio i Zdenko Adrović, tadašnji direktor Raiffeisen banke u Hrvatskoj, danas direktor Hrvatske udruge banaka. Išli smo kod Josipa Kregara, tada povjerenika Vlade za Grad Zagreb. Bio sam ondje i kao ovlaštena osoba Siemensa. Zbog Fifine prijetnje morali smo reagirati odmah, a Siemensu je trebalo još malo vremena. Stoga smo Kregara zamolili da Grad pruži jamstvo da će Siemens pokriti financijske obaveze. Kregar je zgodno odgovorio: „Ja sam dinamovac, Grad stoji iza vas, ali financijski ništa ne možemo.“ Eto, toliko o ljubavi. Kad je bilo stani-pani, doživljavali smo takve stvari.

  Klub se postupno stabilizirao i potom otvorio jedno od najuspješnijih razdoblja u povijesti. Samo u tih 20 godina plavi su osvojili 15 naslova prvaka, 11 Kupova, 6 Superkupova uz 12 plasmana u skupine Uefinih natjecanja i europsko „proljeće“.

  – Dinamo sam uvijek doživljavao kao ljubav, ali i obavezu. Upravo to me nosilo. I rijetkost je da netko bude 20 godina na čelu kluba, a pritom nije zaposlenik. Dakle, bez plaće. Međutim, ja sam dosta realan, u današnjem globalnom sportu više ne egzistira takav romantičarski nogomet, to je danas sasvim nešto drugo. Ali, uspjeli smo se u kontinuitetu održati na europskoj sceni. Moj najdraži trenutak? Bilo ih je puno, ali posebno mi je draga pobjeda protiv Ajaxa u Amsterdamu kad smo izborili skupinu Kupa Uefe, bio je to trenutak stupanja na europsku scenu. Drago mi je i prvenstvo 2006. kojim smo započeli dugi niz trofeja. Sve su to lijepi trenuci. Žao mi je nedavne utakmice protiv Shakhtara kad smo već praktički bili u proljeću u Ligi prvaka. Ali, to je sport.

   Pitanje stadiona također je kontinuirani gorući problem.

  – Bio sam u Dinamu kad su gotovo na svakoj utakmici bile pune tribine. A, nije bio veliki komfor. No, to je taj romantizam. Nogomet je najpopularniji, najatraktivniji sport, gospodarski gledano najuspješniji, a to znači da se i stvari moraju mijenjati i prilagoditi prilikama. I zato inzistiramo na stadionu. Bez suvremenog stadiona i kampa ne možete pretendirati biti pri vrhu europskoga nogometa. Odavno sam spoznao da se Dinamo sam mora upregnuti jer nitko ništa neće napraviti. Učinili smo poneki iskorak, sad nas je sve zatekao i potres i pandemija, ali – ne odustajemo – zaključio je predsjednik Barišić.