Prošlo je 28 godina od pobjede protiv Partizana na startu sjajne europske sezone

Dva furiozna gola u razmaku od dvije minute, minijatura Silvija Marića koji je u gužvi oteo loptu, piruetom se oslobodio iz „sendviča“ dvojice braniča i munjevitim trkom povukao kontru koju je Mark Viduka pretvorio u treći gol, bravurozna obrana Dražena Ladića koji je obranio jedanaesterac, a u sljedećoj sekundi zaustavio i odbijenu loptu,... Sve su to nezaboravne sekvence s utakmice koja maksimirskim kibicima i danas mami široki smiješak. Na današnji dan, 30. srpnja 1997. godine, Dinamo je, tada još pod nazivom Croatia, pred punim maksimirskim tribinama nadigrao starog rivala, beogradski Partizan, s 5:0 i probio se u play-off Lige prvaka. Bio je to uzvrat u kojem su Zagrepčani obilato prestigli rezultatski zaostatak iz prvog dvoboja u kojem je Partizan na svom terenu pobijedio s 1:0. 

Dvoboj, dakako, ulazi u klupsku povijest ponajprije na emotivnoj razini, s obzirom na staro rivalstvo, no snaga samoga suparnika i faza natjecanja nisu suviše „zvonili“. Riječ je bila tek o prvom pretkolu Lige prvaka, beogradski klub u to vrijeme nije imao snagu kakva ga je krasila ranije u povijesti. Ali bio je to prvi korak prema potvrdi riječi Otte Barića. Proslavljeni je Dinamov trener sezonu ranije, 1996/'97., zaključio u furioznom stilu s dotad rekordnim 21 bodom prednosti u odnosu na prvog pratitelja. A Barić je nakon osvojenog naslova proročanski uzviknuo: „Bit će europskih utakmica u Maksimiru!“

I pogodio je. Dinamo je u sljedeće tri godine odigrao 26 utakmica u Kupu Uefe i Ligi prvaka. Prvo je u Kupu Uefe dogurao do osmine finala gdje ga je jedva zaustavio Atletico Madrid da bi potom dvaput uzastopno zaigrao u Ligi prvaka pri čemu je u onoj prvoj sezoni dohvatio dugo mjesto u skupini.

Utakmica protiv Partizana bila je, dakle, i najava stvaranja dojmljive, snažne momčadi u europskim razmjerima. A tom su „petardom“, zapravo, plavi samo popravili nedaću iz prvog dvoboja u Beogradu. I sami su igrači crno-bijelih kasnije, prisjećajući se utakmice, isticali da je Dinamo u tom dvoboju propustio realizirati barem četiri velike prilike i da je, uza sve to, Viduka dvaput uzdrmao gredu... Nakon brojnih je propuštenih prilika, dakle, stigla kazna u samoj završnici kad je Partizan, šest minuta prije kraja, iz sjajne akcije našao put do mreže. No, zato je sve „sjelo na mjesto“ u uzvratu.

„Još smo si u Beogradu u svlačionici nakon utakmice dali ruke i rekli: 'sredit ćemo ih u Zagrebu'“, još je tada prepričavao proslavljeni maksimirski vratar i kapetan Ladić. Zagreb je tih dana zapljusnula nogometna euforija, i to i prije nego je ždrijeb spojio ova dva suparnika. Povratak Roberta Prosinečkog, i to u najboljim godinama, s navršenih 28, rasplamsao je nogometni žar kod navijača koji su s nestrpljenjem čekali početak sezone osjetivši „miris“ nogometne atrakcije, dopadljivih poteza, finti, proigravanja, velikih rezultata... Na taj se ambijent „naslonio“ i ždrijeb s Partizanom.

U uzvratu u Zagrebu od prve su minute krenuli furiozni napadi. Jedan je od junaka utakmice Edin Mujčin, tadašnja maksimirska desetka, „umiješao je prste“ kod svih pet pogodaka. U 13. je minuti s lijeve strane s 18 metara ubacio nisko u kazneni prostor, Viduka ju proslijedio petom, Zoltan Sabo pogodio Igora Cvitanovića koji je postavio blok, a odbijenu loptu Silvio Marić sa sedam metara u padu poslao u kut.

Već dvije minute kasnije Damir Krznar, donedavni glavni Dinamov trener, petom je uposlio Mujčina, a on zavrnuo na peterac, na glavu Cvitanoviću za 2:0. U 24. minuti Marić je u već opisanoj minijaturi povukao napad, proslijedio Mujčinu, a on poslao Viduki, koji je otišao suviše desno i činilo se da je prilika propuštena. No, Viduka se othrvao Igoru Taševskom pa u padu, klizeći na lijevoj nozi, uspio nekako desnom nogom uputiti loptu, koja se nezadrživo kotrljala točno u suprotni kut, za velikih 3:0.

A Beograđane je tada „u igru“ pokušao vratiti francuski sudac Gilles Veissiere. Svi su na stadionu pomislili da je u Dinamovu kaznenom prostoru bila riječ o prekršaju u napadu. Svi, pa i igrači obiju momčadi. I dok su se i plavi i crno-bijeli lagano povlačili prema središtu igrališta, odjednom je postalo jasno da je Veissiere, ničim izazvan, dosudio jedanaesterac za Partizan. Loptu je na bijelu točku namjestio Dejan Vukićević, a Ladić – obranio! I ne samo obranio: Ladić je bekendirao loptu, Vukićević natrčao na odbijanac i ponovno snažno pucao, ali Dinamov je vratar opet čudesno obranio i time dodatno zapalio ionako zahuktalu maksimirsku atmosferu!

Samo šest minuta kasnije već je bilo 4:0! Opet je tu „nered“ priredio Mujčin. Dodao je desno, Mariću, on loptu propustio do Cvitanovića, koji se sjurio u kazneni prostor, zavrnuo nisku loptu na „prvu vratnicu“, a Marić zakucao u mrežu. Još nam je u sjećanju onaj Marićev klizeći slavljenički „let“ prema zapadnoj tribini... A pečat je uslijedio u 69. minuti, nakon filigranski uigrane akcije iz kornera kojeg je prethodno izborio Mujčin. Prosinečki je iz kuta poslao loptu gotovo paralelno s gol-aut crtom, natrčao je Krznar, uputio „na recepciju“, dakle povratnu prema vrhu kaznenoga prostora, pritom ju je Vladimir Petrović preskočio prethodno fingirajući udarac, da bi je potom dočekao Cvitanović i torpedirao pod gredu! 

Bila je to ujedno i najava stvaranja dojmljive, snažne momčadi i u europskim razmjerima.

Zagreb, 30. srpnja 1997.

Liga prvaka, 1. pretkolo, uzvrat

Croatia – Partizan 5:0

(prva utakmica: Partizan – Croatia 1:0)

Stadion Maksimir

Croatia: Ladić – D. Šimić, Jurić, Jurčić – Šarić, Mujčin (71. Brlenić), Prosinečki, Marić (67. Petrović), Krznar – Viduka (75. Tomas), I. Cvitanović

Trener: Marijan Vlak

Partizan: Kralj – Taševski, Bolić, Svetličić, Szabo, Krstajić – I. Tomić (46. S. Ilić), Vukićević, Trobok, Stojisavljević (65. Z. Ćirić) – Obradović (46. Isailović)

Trener: Ljubiša Tumbaković

Sudac: Gilles Veissiere (Francuska), Gledatelja: 40.000

Strijelci: 1:0 Marić (13.), 2:0 I. Cvitanović (15.), 3:0 Viduka (24.), 4:0 Marić (43.), 5:0 I. Cvitanović (68.)