Prošlo je 37 godina od maestralnoga Dinamova proljeća

Kako god okrenuli, Dinamo uvijek postaje posebna tema „nekako s proljeća“. Priča o europskom proljeću vrhunac je dobila ove godine kad su plavi, nakon 49 godina napokon prezmili na europskoj sceni doguravši do osmine finala Europa lige, ali stariji kibici pamte doba kad je pojam Dinamova proljeća imamo posve drukčiju konotaciju.

  Maestralan, romantičarski nogomet i rezultatski katapult kakvim se maksimirska momčad i lansirala do naslova prvaka 1982. godine i danas prepričavamo kao proljetni procvat plavih.

  Upravo ovoga četvrtka, 2. svibnja, obilježavamo 37 godina od pobjede protiv Budućnosti iz tadašnjeg Titograda, danas Podgorice, utakmice kojom je zaključena dojmljiva sezona plavih, zaokruženo Dinamovo proljeće garnirano nadahnutim nogometom i naslovom prvaka.

  Utakmica protiv Budućnosti bila je revijalnoga, slavljeničkog karaktera jer Dinamo je naslov osigurao znatno prije tog, zadnjeg kola. Proljetni ples počeo je u veljači furioznom igrom i pobjedom 3:0 protiv glavnoga rivala, Crvene zvezde, koju su plavi upravo tom utakmicom skinuli s vrh. Let Zlatka Kranjčara za gol protiv Zvezde pa ples Stjepana Deverića pred kaznenim prostorom Hajduka kojim je proparao mrežu za pobjedu na Poljudu, 2:1, tek su sitni fragmenti iz bogatoga Dinamova proljeća.

  Nakon dvaju uzastopnih derbija protiv Crvene zvezde i Hajduka, plavi su svladali Teteks u Tetovu 4:1, a potom i Sarajevo u Maksimiru s 3:2. U gradskom derbiju u u Kranjčevićevoj pobijedili su Zagreb s 2:1 u utakmici koju pamtimo po čak tri propuštena jedanaesterca. Zagrebova vratara Simunića s bijele točke nisu uspjeli svladati ni Kranjčar ni Cerin niti Zvjezdan Cvetković.

  Niz je nastavljen i protiv Vojvodine, Zagrepčani su slavili s 3:0, ali pritom je Cerin zaradio žuti karton zbog kojega je morao propustiti gostovanje kod Partizana. Protiv „crno-bijelih“ je, pak, u okršajima s Nenadom Stojkovićem i Dragim Kaličaninom ozlijeđen Deverić, koji je napustio teren i pauzirao gotovo mjesec dana... Beogradska je utakmica završena bez pogodaka.

  Pobjeda protiv Rijeke u Maksimiru, Osijeka u Gradskom vrtu uz zagrebački remi protiv ljubljanske Olimpije približili su Dinamo naslovu. Plavi su projurili i Skopjem svladavši Vardar 3:0. I tada dolazi vrijeme slavlja... Dvoboj protiv Željezničara u Maksimiru 18. travnja, u 31. kolu. Sarajlije su odolijevale sat vremena, a onda je Dinamo s dva brzopotezna pogotka Kranjčara i Cerina zaključio priču pobijedivši 2:0. Tom je utakmicom praktički osvojio naslov. Iako je za matematičku potvrdu nedostajao još jedan bod, navijači su toga dana u Maksimiru slavili naslov prvaka, igrači optrčali počasni krug...

  U sljedećem je kolu Radnički u Nišu uvjerljivo pobijedio i nadigrao sad već mamurne dinamovce „opijene slavljem“ s 3:0. Ali, kad su maksimirski igrači u autobusu saznali da je Osijek pobijedio Crvenu zvezdu, i matematika je potvrdila: Dinamo je prvak! Plave je u sljedećem kolu pobijedio Velež u Mostaru s 1:0, nakon čega je slijedila promocija prvaka u Maksimiru. U zadnjem kolu, 2. svibnja, u Zagreb je došla titogradska Budućnost. Utakmica je počela u 16:30, ali stadion je već u 14 sati bio krcat. Zagreb je proključao, bio je to gotovo cjelodnevni nogometno-zabavni spektakl u kojemu su purgeri zdušno pjevali: „Zastave plave viju se u zraku, Dinamu u čast, u slavu prvaku!“

  Iako je u arhivima i dalje zapisano da je to bio prvi naslov nakon 24 godine, brojni igrači podsjećaju da je trofej prvaka u Zagreb stigao i 1979. godine u famoznom „slučaju Edmond Tomić“ kada je i sudskom odlukom pokal trebao završiti u maksimirskoj vitrini. No, odluka Suda nije provedena u arhivu FSJ koji je naslov za 1979. pripisao Hajduku.