Prošlo je 57 godina od Dinamova mitskog finala u Leedsu

Englezi su napadali, silovito pritiskali, Dinamov je obrambeni bedem bio pred kušnjom, ali opet su najbliži pogotku bili – Zagrepčani. Glavna sekvenca s utakmice je dalekometni „projektil“ kojim je Denijal Pirić uzdrmao gredu. Na današnji dan prije 57 godina, 6. rujna 1967., Dinamo je u uzvratnoj finalnoj utakmici u gostima protiv Leeds Uniteda odigrao 0-0 i tako obranio prednost od 2-0 iz prvoga, zagrebačkog ogleda, što je značilo da je osvojio svoj najveći trofej u povijesti: pokal Kupa velesajamskih gradova, natjecanja koje je kasnije preraslo u Kup Uefa, današnju Europa ligu.

Pokal je primio naš nezaboravni Slaven Zambata, kapetan slavne Dinamove generacije, a osobno mu ga je uručio tadašnji predsjednik Fife, Sir Stanley Rous.

Dinamo je, dakle, u prvom ogledu u Zagrebu pobijedio s 2-0, strijelci su bili Marijan Čerček i Krasnodar Rora, a 0-0 u uzvratu označilo je veliko slavlje čija “jeka i danas odzvanja maksimirskim odajama”.

Tadašnja Leedsova zvijezda Billy Bremner hrabrio se motivirajućim najavama: “Istrgnut ćemo pehar iz Dinamovih ruku!” Nakon utakmice je tek procijedio: “Propustili smo priliku da u Leedsu osvojimo vrlo važan trofej, no ne treba zaboraviti da je Dinamo jedna od najvećih europskih momčadi i da je bilo teško postići nešto više od 0-0.”

Pred 50.000 gledatelja Englezi su žestoko krenuli ka Dinamovim vratima uz silovit pritisak u prvih pola sata. Junaci te večeri bili su vratar Zlatko Škorić, središnji obrambeni dvojac Mladen Ramljak i Filip Blašković... Unatoč pritisku, bilo je vrlo malo izravnih udaraca prema vratima. Engleski su mediji ocijenili plave kao izvanrednu momčad, taktički jaču i spretniju od domaćina.

Fifin je predsjednik Rous izjavio: “Dinamo zasluženo odnosi ovaj pokal. Prva utakmica u Zagrebu bila je kvalitetnija, zanimljivija, ljepša, ali ova u Leedsu bila je teža. Trebalo je izdržati sva ta iskušenja. Dinamo je boljom taktikom osujetio sve planove protivnika. Ovom se pobjedom uvrstio među najjače klubove u Europi!”

– Poznavajući ove dečke, gledajući ih i prije, bio sam uvjeren da Englezi ne mogu dostići naših 2-0. Međutim, malo se ipak zamisliš kad dođeš tamo na sam teren i kad te počnu stiskati. Mi smo se uglavnom branili. Imali smo tu, ‘ajde, par izleta na njihovu polovicu. Znam da je čak Pirić pogodio i gredu, ali sve u svemu, oni su stalno napadali. Ali na golu je bio Zlatko Žoga Škorić, u obrani Filip Šiljo Blašković, Mladen Ramljak... Njih trojica odigrali su svoju najbolju utakmicu ikad. Škorić je branio nemoguće. Ma, nemoguće je što je on izvlačio, a Mladen i Šiljo su se naskakali. Ja mislim da u pola prvenstva nisu skakali kao na toj utakmici. A nakon svega toga – doček u Zagrebu! Kad smo sletjeli i kad smo vidjeli koliko je ljudi došlo na aerodrom... Cijelim putem, od Plesa do grada, stajalo je mnoštvo ljudi uz cestu. Masa ljudi! Tek tada postaneš svjestan da si napravio stvarno nešto velik – prisjetio se Čerček u razgovoru za drugi broj Dinamove revije koja je ugledala svjetlo dana upravo ovoga petka, na datum same obljetnice.

Leeds, 6. rujna 1967.

Kup velesajamskih gradova, uzvrat

Leeds United – Dinamo 0-0

(prva utakmica: Dinamo – Leeds United 2-0)

Elland Road

Leeds United: Sprake, Bell, Cooper, Bremner, Charlton, Hunter, Reaney, Belfitt, Greenhoff, Giles, O'Grady

Trener: Don Revie

Dinamo: Škorić, Gračanin, Brnčić, Belin, Ramljak, Blašković, Čerček, Pirić, Zambata, Gutzmirtl, Rora

Trener: Ivica Horvat

Sudac: Antonio Sbardella (Italija), Gledatelja: 50.000