Prošlo je tužnih godinu dana otkako nas je zauvijek napustio naš Miroslav Ćiro Blažević

Još nam je uvijek pred očima i u mislima njegov magnetični osmijeh, decentni hod i sugestivni pogled u kojem se istodobno miješaju gospodska uglađenost i onaj narodski, pomalo fakinski šarm... Sjećanja nam posebno naviru ovoga četvrtka, 8. veljače, kad smo zaokružili tužnih godinu dana otkako nas je zauvijek napustio proslavljeni Dinamov trener i izbornik hrvatske reprezentacije, naš dragi prijatelj Miroslav Ćiro Blažević.

Kompletan je plavi navijački puk sa suzama i nevjericom popratio vijest o odlasku nogometnoga karizmatika, „maestra“ koji je i s plavim i s vatrenim orkestrom skladao nezaboravne simfonije. Otišao je samo dva dana prije nego smo trebali obilježiti njegov 88. rođendan.

Popularni je “bijeli šal” svojom trenerskom lucidnošću gradio značajan dio Dinamove povijesti oplemenivši je specifičnim, njemu toliko svojstvenim verbalnim gegovima i rečeničnim akrobacijama, bezgranično širio vedar duh i optimizam, ljudima mamio osmijehe, uljepšavao dan...

Osvajač nezaboravnoga Dinamova naslova prvaka iz 1982. godine, kovač prve, velike „vatrene bronce“ na Svjetskom prvenstvu 1998., stvaratelj kulta hrvatske nogometne reprezentacije, graditelj temelja na koje su se naslonili i kasniji veličanstveni rezultati hrvatskog nogometa... Jedini je trener koji je s Dinamom osvojio naslov prvaka i u bivšoj Saveznoj ligi i u HNL-u, jedini je trener koji je osvojio Kup i u doba SFRJ i u samostalnoj Hrvatskoj. Maksimirsku je momčad vodio u čak četiri različita mandata u tri različita desetljeća i osvojio tri naslova prvaka, dva Kupa i Superkup.

Ponajviše je svojim osebujnim oratorskim nadahnućima i motivacijskim sposobnostima, uz taktičke finese, trgnuo Dinamovu momčad iz letargije i uzdignuo je do naslova prvaka u toj nezaboravnoj, 1982. godini. Kao da još uvijek odzvanja jeka njegovih riječi upućenih igračima nakon što je u prosincu 1980. preuzeo momčad koja se tada njihala na tankoj niti 14. mjesta prvenstvene ljestvice:

„Znam na kojem smo mjestu na ljestvici. Zbog toga se zadnjih dana i sam često pitam: zašto u toj situaciji ideš u Dinamo? Dva su mogla biti razloga – ili sam na cesti bez posla pa sam morao prihvatiti što god mi se nudi, ili sam došao zbog vas. Bez posla ne bih bio, došao sam dakle zbog vas, jer vjerujem u vas i u vaše sposobnosti.“

Već je tog proljeća doveo momčad do petog mjesta, a onda ju poveo u sezonu koja je kulminirala znamenitim „plavim proljećem“ kad je maksimirski klub protutnjao do naslova prvaka dočekavši ispravak nepravde od tri godine ranije, kad je FSJ administrativnom odlukom jednostavno oteo Dinamu pokal prvaka.

Plave je vodio i do naslova pobjednika Kupa 1983., posljednjeg Dinamova trofeja u bivšoj SFRJ. I baš je taj bijeli šal, taj modni detalj, „tekstilni štiklec“ kojeg je osmislio sam Ćiro, mnogim kibicima ostao u sjećanju kao posebna aroma iz zlatnoga naraštaja plavih.

Dragi naš Ćiro, neka Ti je vječna slava i hvala.