Punih 113 godina ponosnoga purgerskog kluba

Pobjede protiv Barcelone u gostima, protiv Liverpoola, Intera, Milana, dvije protiv Juventusa, brojni zapaženi međunarodni nastupi, a naposljetku i pet naslova prvaka u tadašnjoj Kraljevini SHS/Jugoslaviji... To je tek djelić (pra)povijesti purgerskog kluba, njegovih korijena i ponosnoga zagrebačkog i hrvatskog nogometnog timelinea, još iz doba dok je nastupao pod drevnim nazivom Gradjanski. GNK Dinamo ovoga petka obilježava 113. godišnjicu osnutka, purgerski je klub, dakle, nastao na današnji dan, 26. travnja 1911. godine pod nazivom Gradjanski, a pune 34 godine kasnije, na Skupštini 9. lipnja 1945., bio preoblikovan i preimenovan u današnji Dinamo. U međuvremenu je, nažalost, također uslijed političkih mijena, bio primoran još dvaput mijenjati naziv.

Sama ideja o osnivanju kluba, dva javna sastanka i osnivačka Skupština zbili su se unutar samo jednoga mjeseca, sve u travnju. Od ideje do realizacije trebalo je tek 17 dana. I tako je 26. travnja 1911. godine osnovan Gradjanski, prvi zagrebački klub koji je oko sebe okupljao sve građane, sve staleže... Konstituirajuća je Skupština održana uz taktove hrvatske himne. Bilo je to doba kad su zagrebačkim nogometom vladali HAŠK koji je bio naslonjen na akademsku zajednicu i Concordia, klub srednjoškolske omladine. Puni naziv novoga kluba bio je: I. Hrvatski gradjanski šport klub u Zagrebu.

Mjesec ranije, u ožujku 1911. godine, u Zagrebu je zaživjela ideja o osnivanju nogometnoga kluba sa snažnim mađarskim predznakom, imena Zagrabi Magyar torna klub. S obzirom na događaje koji su pratili ideju stvaranja mađarskoga kluba, način regrutiranja igrača i razne ucjene uslijedila je žestoka reakcija građana i sportaša Zagreba. Tako je na krilima otpora mađarizaciji osnovan Gradjanski. Otpor, međutim, nije bio usmjeren prema Mađarima kao narodu, već je to bila reakcija na političke ucjene te na samovolju pojedinaca i nekih institucija. Uostalom, upravo su Mađari kasnije snažno utjecali na svijetlu povijest purgerskoga kluba. Među najznačajnijim trenerima bili su baš Mađari. Sredinom 1920-ih Imre Pozsonyi došao je nedugo nakon što je vodio Barcelonu, koja je i u to vrijeme smatrana jednim od najboljih klubova svijeta. Početkom 1930-ih bio je tu György Gyuri Molnar, a kasnije je tvorac slavnoga naraštaja zagrebačkoga kluba bio znameniti trener Marton Bukovi, nekad slavni igrač Ferencvarosa.

Završetkom Drugoga svjetskog rata uslijedio je politički manevar: naziv Gradjanski zabranjen je zato što je asocirao na društvo jedne klase neovisno o paradoksu da je sam klub stvoren baš na suprotnim načelima, na ideji zajedništva svih staleža.

U samo nekoliko dana razmaka prvo je ministar zdravlja, Aleksandar Koharović, raspustio uprave klubova koji su djelovali u vrijeme NDH pa nisu mogli nastaviti s nazivima koji su imali naznake nacionalnog predznaka, da bi potom, u subotu, 9. lipnja, bila organizirana Skupština na kojoj je formiran Dinamo.

Sukladno Koharovićevoj odluci “sva pokretna i nepokretna imovina športskih foruma i klubova raspuštenih uprava povjerava se do daljnje odredbe na čuvanje i raspolaganje ZEFIOH-u, Zemaljskom fiskulturnom odboru Hrvatske.“ Brisanje nacionalnog predznaka u praksi je podrazumijevalo da nisu prihvatljivi nazivi predratnih rivala Gradjanskog i HAŠK-a.

ZEFIOH je bio najviši republički sportski forum ujedno ovlašten za tumačenje statusa i kontinuiteta novih i starih sportskih društava. Predstavnik ZEFIOH-a na Dinamovoj skupštini 9. lipnja 1945. godine, Miro Mihovilović, dakle jedini koji je po svojoj funkciji i legitimitetu meritoran suditi o ovoj temi, u razgovoru za Vjesnik eksplicitno je pojasnio: “Dinamo nastavlja kontinuitet Gradjanskog na jednak način kao što je kasnije Croatia nastavila kontinuitet Dinama. Klub je svojedobno promijenio ime u Croatiju, dakle u ime koje su već brojni naši klubovi imali u dijaspori. Tako su se nakon Drugog svjetskog rata natjecali tko će imitirati Ruse. Svaka je politička vlast željela prigrliti taj klub jer je atraktivan, od Austro-Ugarske, preko Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, NDH, SFRJ do danas. Jednako kao što je Croatia nastavila kontinuitet Dinama, tako je i Dinamo nastavio kontinuitet Gradjanskog.“

Skupština je održana 9. lipnja u kino dvorani Zagrebačke električne centrale, a upravo je Gradjanski ondje imao svoju „bazu“, jer je tu bila zaposlena većina igrača purgerskoga kluba. Dinamo je predstavljen kao klub gradskih komunalaca, a u to su doba, dakle, većina igrača Gradjanskog bili namještenici gradskih komunalnih poduzeća. Ubrzo je potom doista i osnovan stvarni klub komunalnih poduzeća, i to jednostavnog naziva, FD Komunalac.

Promjene su bile u imenu i ustroju, a Dinamov kontinuitet s Gradjanskim vidljiv je i po istoj boji, stadionu u Koturaškoj, brojnim igračima prve momčadi, ali i juniorima, treneru, brojnim članovima uprave, maseru... Naposljetku, i današnji Dinamov grb osmišljen je još 1969. i službeno prihvaćen godinu kasnije upravo po uzoru na poznati grb iz doba Gradjanskog.

Samo u prvih dvadesetak dana za plave je, što za prvi, a što za juniorski sastav, zaigralo 16 igrača koji su prethodno nastupali za Gradjanski, a pritom čak ne brojimo Milana Antolkovića koji je bio dio Dinama, ali više nije mogao igrati zbog ozljede. Uz trenera Bukovija u stručnom su radu nastavili djelovati i brojni raniji regruti iz Gradjanskog. Nadalje, purgeri su tih ranih poslijeratnih dana odigrali i prvu utakmicu u Splitu pod novim imenom Dinamo pri čemu su lokalni mediji u svom prvom refleksu dolazak najavili formulacijom: „Dinamo je bivši Građanski“.

Postojali su i javni zahtjevi brojnih navijača za povratkom imena Gradjanski, no takav manevar nije bio moguć upravo zbog već spomenutog razloga: naziv je asocirao na građansku klasu što u tadašnjoj ideji besklasnoga društva nije bilo prihvatljivo.

Kontinuitet purgerskoga kluba od doba Gradjanskog preko Dinama isticao je i novinarski doajen Žarko Susić, svjedok vremena, akter zbivanja i veliki haškovac.

Državni čelnici zaduženi za sport u to poslijeratno doba inzistirali su na masovnosti pa su odlučili reorganizirati sport po sovjetskom modelu tako da su svi klubovi transformirani u – fiskulturna društva. To je u praksi značilo da, uz prefiks FD, moraju imati više sportskih grana, a ne samo nogometnu sekciju.

HAŠK je, primjerice, nastavio djelovanje pod imenom Akademičar jer je morao nestati nacionalni prefiks. Kako su HAŠK ionako u žargonu nazivali „akademičar“, to je postao i službeni naziv nakon rata. Na čelu Akademičara bili su isti ljudi koji su i prije završetka rata u istom uredu vodili HAŠK predvođeni Ivanom Icom Hitrecom. Zanimljivo je da je Akademičar nakon rata čak i pravnim dokumentom tražio povrat HAŠK-ove imovine. Dvojica od njih – Hitrec i Medarić – pomogli su i u organizaciji Dinama pri čemu je Hitrec, paralelno sa svojim osnovnim poslom u Akademičaru kao nastavku HAŠK-a, pomagao u ulozi tehničkoga referenta Dinamove nogometne sekcije organiziravši prve treninge na igralištu ZET-a. Pritom je „iz svojega bazena“ u pomoć pozvao i bivšega člana HAŠK-a, trenera Branka Kunsta, koji je kratko vodio momčad u odsutnosti trenera Gradjanskog, Martona Bukovija. Nakon rata nije postojao natjecateljski kontinuitet nijednog kluba jer su sva ranija natjecanja prekinuta i svi su krenuli od nule. Svi su klubovi startali od najniže razine što je u praksi značilo da su prvo igrali lokalne kvalifikacije pa prvenstvo na lokalnoj potom republičkoj razini i na osnovu tih plasmana formirane su državne lige, od prve na niže.

Zbog svega navedenog Dinamo je još prije 13 godina, na 100. obljetnicu osnutka, promijenio prefiks iz NK u GNK čime je, da se ponovno prisjetimo, i na simboličnoj i identitetskoj razini ugradio drago i slavno ime Građanski kao „uvod“ u jednako drago i slavno ime Dinamo.