Tri tužne godine bez našeg Miroslava Blaževića

I danas, tri godine kasnije, emocije su jednako intenzivne, isprepliću se sjeta i tuga zbog rastanka, ali istodobno i ponos i osmijesi uz evociranje nezaboravnih zajedničkih trenutaka i humorističnih zgoda kojima nas je sve zajedno znao razveseliti. U takvom se ugođaju prisjećamo našeg dragog i nikad zaboravljenog Miroslava Ćire Blaževića... Ove nedjelje, 8. veljače, prošle su točno tri godine otkako nas je zauvijek napustio naš Ćiro, proslavljeni trener i strateg, a ponajprije veliki prijatelj.

Popularni je “bijeli šal” svojom trenerskom lucidnošću gradio značajan dio Dinamove povijesti oplemenivši je specifičnim, njemu toliko svojstvenim verbalnim gegovima, širio vedar duh i optimizam, ljudima mamio osmijehe, uljepšavao dan...

U nogometnu povijest ugravirao se kao osvajač nezaboravnog Dinamova naslova prvaka iz 1982. godine, potpisnik prve, velike „vatrene bronce“ na Svjetskom prvenstvu 1998., stvaratelj kulta hrvatske nogometne reprezentacije, počasni izbornik naše nacionalne momčadi, graditelj temelja na koje su se naslonili i kasniji veličanstveni rezultati hrvatskoga nogometa.

Blažević je jedini trener koji je s Dinamom osvojio naslov prvaka i u bivšoj Saveznoj ligi i u HNL-u, jedini koji je osvojio Kup i u doba SFRJ i u samostalnoj Hrvatskoj. Maksimirsku je momčad vodio u čak četiri različita mandata u tri različita desetljeća i osvojio tri naslova prvaka, dva Kupa i Superkup.

U posebnom emotivnom sjećanju je 1982. godina, doba kad je Dinamo zabavljao publiku nadahnutim izvedbama, silovitim presingom od samog početka, kad je suparnike uglavnom „lomio“ u prvih dvadesetak minuta... A Blažević je ponajviše svojim specifičnim govorničkim nadahnućima, motivacijskim sposobnostima i verbalnim akrobacijama, uz taktičku lucidnost na samom terenu, razdrmao cijelu momčad i poveo je do naslova prvaka. Još uvijek se prisjećamo njegovih riječi upućenih igračima nakon što je u prosincu 1980. preuzeo momčad koja se tada njihala na tankoj niti 14. mjesta prvenstvene ljestvice:

„Znam na kojem smo mjestu na ljestvici. Zbog toga se zadnjih dana i sam često pitam: zašto u toj situaciji ideš u Dinamo? Dva su mogla biti razloga – ili sam na cesti bez posla pa sam morao prihvatiti što god mi se nudi, ili sam došao zbog vas. Bez posla ne bih bio, došao sam dakle zbog vas, jer vjerujem u vas i u vaše sposobnosti.“

Već je tog proljeća doveo momčad do petog mjesta, a onda ju poveo u sezonu koja je kulminirala znamenitim „plavim proljećem“ kad je maksimirski klub protutnjao do naslova prvaka dočekavši ispravak nepravde od tri godine ranije kad je FSJ administrativnom odlukom jednostavno oteo Dinamu pokal prvaka.

Plave je vodio i do naslova pobjednika Kupa 1983., posljednjeg Dinamova trofeja u bivšoj SFRJ. I baš je taj bijeli šal, taj modni detalj kojeg je osmislio sam Ćiro, mnogim kibicima ostao u sjećanju kao posebna aroma iz Dinamova zlatnog naraštaja.

Dragi naš Ćiro, neka Ti je vječna slava i hvala.