Uz vjeru sam na kraju sve uspio prebroditi

Bio je to pravi životni, a i sportski „roller-coaster“... Novi maksimirski vezist Marko Tolić ovih dana, prema vlastitom priznanju, živi vlastiti san jer zaigrati za Dinamo bio je upravo to – dječački san. No, u svoj toj „zvjezdanoj prašini“ kakva ga prati nakon njegovih blistavih igara u Lokomotivi malo tko može otkriti kakav je trnovit put i kakva su teška životna iskušenja pratili ovoga mladog nogometaša u njegovih tek 24 godine. Sretan je tek što je, nakon punoga desetljeća, „optrčao krug oko Maksimira“ i vratio se u svoj klub. 

– Ovdje sam bio gotovo šest godina, igrao sam u uzrastima zagića, limača i pionira – istaknuo je Tolić. – Nakon toga sam, još kao pionir, otišao u Sesvete, a kadetski i juniorski staž proveo u Lokomotivi. Otišao sam iz jednostavnoga razloga što sam i tada kao dijete želio više igrati. Međutim, došao je novi trener, nije me vidio u prvom planu, dobivao sam sve manje prilika pa sam otišao dalje. Inače, u Dinamo sam kao dijete došao na poziv trenera Krešimira Gojuna. Tada su u uzrast zagića došla još četvorica iz Sesveta i HAŠK-a, a među njima, primjerice, i Ivan Fiolić. Imali smo dobru momčad, odigrali rekordnu sezonu gdje smo pobijedili u svim utakmicama, uz ukupnu gol-razliku +100.
Prijelaz na seniorski nogomet je uvijek teška misija. Niti Toliću nije bilo lako preskočiti posljednju prepreku svog nogometnog školovanja.

–To mi je bilo najteže razdoblje, 2016. godina jer su se pojavile i neke ozljede. Baš sma imao peh. Nije puno bolje bilo ni na posudbi u Gorici, u toj sam polusezoni nastupio dvaput po 20 minuta, djelomično sam sjedio na klupi, a djelomično igrao za drugu momčad u petoj ligi. Teško mi je bilo psihološki izdržati pa sam ubrzo otišao u Lokomotivu, samo da treniram. Nastavio sam u Lučkom s kojim smo uspjeli izboriti ostanak u drugoj ligi. Tada sam odlučio vratiti se u Sesvete i mislim da je to bio ključni korak za spas karijere. U dvije sezone sam se afirmirao, a potom nastavio s dobrim igrama u Lokomotivi.

Je li istina da ste u to vrijeme razmišljali napustiti nogomet?
– Da. Mislim da je svakom igraču najteži taj prijelaz iz juniorskoga u seniorski nogomet. Malo tko ima sreću odmah početi igrati za seniore svog kluba. Tada sam bio u Lokomotivi i morao sam ići okolnim putem. Često sam na tim posudbama bio ozlijeđen ili nisam igrao, a paralelno su mi se događale teške stvari u životu. Održavala me vjera i uspio sam na kraju sve prebroditi. Ispunio mi se san, a to je igrati HNL i jednog dana potpisati za ovakav klub kao što je Dinamo.

Vama se, međutim, u relativno kratkom vremenu „kotač“ okrenuo u posve suprotnom smjeru, od pete lige ubrzo ste postali najbolji igrač Druge HNL, zablistali u elitnom razredu i osvanuli u redovima prvaka.
– Baš sam pričao sa svojim donedavnim trenerom Goranom Tomićem koji također kaže da je prava rijetkost da netko za 14 mjeseci dođe od Druge HNL do Dinama. Imao sam tu sreću da sam dobro igrao u Sesvetama i da sam se dobro prilagodio i u Lokomotivi.
Vaš je napredak, barem na simboličnoj razini, posebno vidljiv iz Dinamova kuta. Vi ste još u drugoj ligi uspijevali pobijediti Dinamo II i u dresu Sesveta, Gorice, Lučkog. Priču ste „zaokružili“ nedavnom pobjedom s Lokomotivom u Prvoj HNL kad ste plavima zabili s bijele točke u zadnjoj minuti za 1:0.
– Svaki moj prijatelj i trener, a posebno moj brat, znaju da sam najbolje utakmice igrao upravo protiv Dinama. To je bio taj žar, inat, dati sve od sebe protiv svetog kluba, protiv kluba u kojem sam maštao igrati. Kruna svih tih igara bila je ta pobjeda s Lokomotivom.
U karijeri ste nerijetko znali igrati i krilnoga napadača što je prilično neobično za nekoga tko je visok gotovo 190 cm.
– Kao dijete sam počeo u napadu, mislim da mi se tu rodio i oblikovao golgeterski instinkt. Ali, kroz karijeru sam sve više prelazio u vezu i moja je prirodna pozicija ofenzivni vezni. Nekad sam, zbog stanja u momčadi, morao igrati i lijevo krilo iako to nije moja prirodna pozicija, a pogotovo nije zbog moje visine. Iako niti na tom ofenzivnom veznom nema baš puno visokih igrača u modernom nogometu. Ali, mislim da dobro koristim neke svoje predispozicije i osjećam se ugodno u toj ulozi. Ja sam, zapravo, naglo narastao. U Dinamu sam kao pionir u godinu i pol narastao 10 cm, tada sam imao i problema s ozljedama. Ali, eto, tehnika je ostala, i to uvelike zbog tog razvoja kroz Dinamovu školu. Svaki igrač koji je prošao ovu školu zna o čemu pričam i zna da mu se kasnije puno lakše prilagoditi na seniorski nogomet.
Zna se događati da igrači koji su sjajni tehničari često budu „u svađi“ s trkom.
– Da, ha ha ha... To kod mene nije slučaj. Uostalom, i u zadnje sam vrijeme pokazao da mogu igrati u jakom ritmu svih 90 minuta. S kontinuitetom igara i sa sve većim povjerenjem trenera probijao sam i neke svoje granice, a ključne sam trenutke znao odigrati baš u zadnjoj trećini utakmice. Puno golova postigao sam u tih zadnjih 15, 20 minuta.
Posebnu je medijsku pažnju privukao vaš maestralan gol protiv Osijeka. Koji vam je potez dosad najdraži: taj pogodak Osijeku, hat-trick Interu ili nešto treće?
– Gol Dinamu! On mi je najdraži jer Dinamo je moj san i protiv njega je uvijek taj neki poseban žar i motiv. Posebno mi je draga i zadnja utakmica u Gradskom vrtu gdje se lopta, nakon mog udarca, odbijala i završila u mreži u 88. minuti. I pobjeda protiv Hajduka s 3-2. U ova dva slučaja s Osijekom i Hajdukom nisam ja zabio gol, ali te su pobjede bile važne za cijelu našu momčad i tad sam bio najponosniji na nas.
Sad su ambicije zasigurno ponešto drukčije jer dolazak u Dinamo znači i drukčije standarde?
– Ovo je za mene logičan i prirodan slijed. U Lokomotivi smo s odličnim rezultatima i odličnim trenerom pokazali da pripadamo vrhu hrvatskoga nogometa, ali mislim da je dolazak u ovu sredinu, u moderan europski klub, veliki iskorak. Sebi zadajem samo jedan cilj, a to je da na svakom treningu i utakmici pružim maksimum. Razgovarao sam i s trenerom, on zna sve moje mane i vrline i rekao mi je pomoći u prilagodbi.
U Dinamu vas je dočekao broj 24. U karijeri ste nosili i 10, koji vam je broj draži?
– Moj je najdraži broj 24 i imao sam sreću da je u Dinamu slobodan. Ostaje sve kao u Lokomotivi, nadam se da će me taj broj služiti kao i dosad. U sesvetskoj Croatiji sam prvo nosio 24 pa 10, u Lučkom isto tako, potom u Sesvetama opet 24 i 10, a u Lokomotivi sam ostao na 24, nisam stigao promijeniti broj, ha ha ha...
Koja je tajna vaše posebne majice ispod dresa?
– Majica pokazuje moju vjeru, ona je s hodočašća u Međugorju. Meni je majka Željka uzor zbog svega što smo prošli u životu, bez vjere ne bismo bili ovdje. Otac Pere naglo je preminuo 2012. godine. Izgubio sam stariju sestru Mariju. Mama je uvijek bila uzor, uvijek je nastojala davati pozitivnu energiju, puno se ljudi čudilo kako je ona sve to izdržala, a kasnije i mi. Znam koliko je sad ponosna i velika joj hvala na svemu.
Posebno je ponosan i vaš stariji brat Tomislav?
– Tako je. On će uskoro navršiti 41 godinu i velika mi je podrška. Na svakom je treningu i utakmici, još od Sesveta. Išao je i na gostovanja, primjerice na Šubićevac... Ma, nema gdje nije bio, vozio bi po 500 km samo da me gleda. On je dinamovac na kvadrat, još me kao dijete vodio na maksimirski istok, na zapad, na Dinamove utakmice, reprezentaciju. Sad mu je srce veliko kao kuća – zaključio je Tolić.

Slike: Davor Puklavec/PIXSELL