Znamenita Dinamova desetka, naš karizmatični Željko Matuš, važna figura velike povijesti purgerskoga kluba i dragi član naše plave obitelji, zauvijek nas je napustio u svojoj 92. godini.

Matuša pamtimo kao svojevrsnog simbola uglađenog, „starozagrebačkog“ Dinama, kao igrača uz kojeg se razvila egida „gospodin u kopačkama“. Ona je u plavom klubu prethodno bila vezana ponajprije uz Milana Antolkovića, a nasljednik je, eto, bio Matuš.

Dio je proslavljene Dinamove generacije koja je „plesala“ od sredine 1950-ih i 1960-ih godina, dugogodišnji maksimirski kapetan, osvajač četiri trofeja i finalist Kupa velesajamskih gradova 1963. godine, dakle prvog od dva Dinamova europska finala.

Upravo je u kapetanskoj ulozi predvodio plave to finalnih dvoboja protiv Valencije. Dinamo je tada „putem“ nadvisio Porto u gostima na samom otvaranju natjecanja, kasnije su između ostalih preskočili i Bayern svladavši ga u četvrtfinalu usred Münchena čak s 4-1, potom dvjema pobjedama u polufinalu protiv Ferencvarosa izborili finalne okršaje gdje ih je ipak zaustavila Valencia. Matuš je bio najbolji ili među dvojicom najboljih igrača u dvobojima u Portu, Münchenu i Budimpešti...

Sam je Matuš u tim utakmicama katkad igrao „desetku“, dakle kreatora igre, katkad „četvorku“, defenzivnog veznog. Kako nam je i sam tvrdio, njegova vrlina ili možda slabost bili su u tome da je mogao igrati u različitim ulogama. Često je igrao ‘za druge’, za suigrače.

U Dinamu je osvojio naslov prvaka 1958., Kup 1960., 1963. i 1965. godine. Sudjelovao je na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu gdje je s jugoslavenskom reprezentacijom dogurao do polufinala zauzevši konačno četvrto mjesto. Dvije godine ranije bio je u finalu Europskog prvenstva u Parizu u srpnju i potom osvojio zlato na Olimpijskim igrama u Rimu u kolovozu i rujnu gdje je bio strijelac za vodstvo 2-0 u pobjedi protiv Danske s 3-1 u finalu.

Nastupio je za hrvatsku reprezentaciju na utakmici protiv Indonezije 1956. u Zagrebu. Bio je to jedini dvoboj hrvatske reprezentacije između 1945. i 1990. godine. Hrvatska je pobijedila s 5-2, a upravo je Matuš zabio pogodak za 1-0.

Rođen je 9. kolovoza 1935. u Donjoj Stubici, a još je kao srednjoškolac nastupao za tadašnji Tekstilac iz Oroslavja odakle je 1954. godine i otišao u redove Dinama. Među prvima je i rijetkim sportašima s akademskom naobrazbom – nakon nogometne je karijere postao ugledni stomatolog u Švicarskoj.

I upravo iz tih, početnih dana datira zanimljiv „štiklec“ kojeg nam je svojedobno prepričao naš znameniti sportski novinar Žarko Susić:

“Direktor kluba mrka je pogleda i vidljivo ljutit pristupio manjoj skupini svojih igrača i svakom se ponaosob obratio s gotovo istim pitanjem: ‘Dobro, dajte se napokon odlučite: hoćete li studirati ili igrati nogomet?’ Mnogi su izabrali nogomet, a jedino je Matuš odrješita garda uzvratio i rekao: ‘Ne želim birati. Ali ako moram, izabrat ću studij’. Znate li gdje je kasnije bio Matuš, a gdje ovi drugi?”, prepričavao nam je Susić, jedan od tvoraca sportskog novinarstva u Hrvatskoj.

Upravo je Matuš, kako nam tvrde sretnici koji su imali priliku gledati tadašnji po mnogočemu romantičarski nogomet, bio svojevrsni simbol starozagrebačkog Dinama, građanskog kluba kojem je, eto, poseban štih davao mladić iz Donje Stubice.

Nakon Dinama igračku je karijeru nastavio u Švicarskoj gdje je i ostao živjeti. Umirovljeničke dane provodio je u domu uz obalu Ciriškog jezera.

GNK Dinamo ovom prilikom izražava iskrenu i duboku sućut obitelji i prijateljima našeg Željka Matuša. Dragi Željko, neka ti je vječna slava i hvala. Počivao u miru Božjem.