Čak je i godinama prije dolaska isticao da mu je životna želja bila voditi maksimirski klub u kojem je trenirao i u dječačkim danima, tada još pod nazivom Gradjanski. A, kad mu se želja napokon ispunila, kad je doista i preuzeo žezlo maksimirske momčadi, uslijedio je streloviti uzlet. Plave je u ljeto 1996. godine poveo u obranu naslova i odmah upisao rekord: u furioznom preletu kroz HNL osvojili su 21 bod više od prvoga pratitelja na ljestvici. I to uz dojmljivih 90 postignutih pogodaka što je u prosjeku bilo točno tri po utakmici. Gol-razlika bila je 90:23. Osvojio je čak 90 posto bodova. Tako je izgledala plava momčad kad ju je u sezoni 19967’97. vodio naš nezaboravni Otto Barić.

Nažalost, naš dragi i popularni Herr Otto, kako su ga od milja nazivali prijatelji, mediji i navijači, zauvijek nas je napustio na današnji dan, 13. prosinca 2020. u svojoj 88. godini.

VELIKA ULOGU U RADU S MLADIMA

Još je u mladim danima punih sedam godina bio član mlađih uzrasta kluba, još iz doba Gradjanskog pa sve do 1952., trenirao ga je i znameniti Marton Bukovi. Vratio se u ljeto 1979., i to baš u ulogu – učitelja mladih nogometaša. Preuzeo je tada mjesto šefa nogometne škole Hitrec-Kacian. Seniorsku je momčad plavih vodio samo u jednoj sezoni, 19967’97., ali i to mu je bilo dovoljno za dva trofeja: naslov prvaka osigurao je čak četiri kola prije kraja natjecanja, a ubrzo potom dodao i pokal pobjednika Kupa zaokruživši dvostruku krunu.

Prije nego je preuzeo ulogu prvoga trenera plavih, bio je u stožeru hrvatske reprezentacije tako da je i po “prirodi posla” imao uvid u stanje maksimirske momčadi kao i u stanje suparnika u Prvoj HNL.

Nakon Maksimira preselio je u turski Fenerbahçe. U Dinamo se vratio ujesen 2004. godine gdje je nakratko preuzeo ulogu sportskog direktora.

BLISTAO U AUSTRIJI PA PREUZEO "VATRENE"

Rođen je 19. lipnja 1933. godine u austrijskom Blasnitzenu u Austriji. Većinu je trenerske karijere proveo u Austriji, Hrvatskoj i Njemačkoj, a pritom posebno svijetle trofeji s bečkim Rapidom u kojem je vodio i Zlatka Cicu Kranjčara i Petra Bručića uz plasman u finale Kupa pobjednika kupova, potom i blistava epizoda u Salzburgu gdje je vodio i Nikolu Jurčevića, Mladena Mladenovića, Damira Mužeka i izborio plasman u Ligu prvaka.

Nedugo nakon maksimirske dionice trenersku je ulogu zamijenio – izborničkom. Prvo je vodio austrijsku reprezentaciju da bi u ljeto 2002. godine zamijenio Mirka Jozića na klupi “vatrenih”. Bilo je to delikatno razdoblje u hrvatskoj nacionalnoj momčadi, a Barić je gotovo bezbolno izveo zahtjevnu smjenu generacija, “izmislio” i promovirao Dadu Pršu i odveo Hrvatsku na Europsko prvenstvo 2004. godine u Portugalu zadržavši kontinuitet plasmana na velika natjecanja. Kasnije je bio i izbornik albanske reprezentacije.

U Austriji je čak sedam puta proglašen trenerom godine, a 1994. izabran i za osobu godine u kategoriji sporta i kulture.