Ovoga utorka prošlo je dugih i tužnih godinu dana otkako nas je zauvijek napustio jedan od simbola purgerskog kluba, naš proslavljeni igrač i kasniji trener, dragi i nezaboravni Rudolf Belin.

Tim je povodom Dinamova delegacija, predvođena počasnim predsjednikom Velimirom Zajecom, u društvu Belinova sina Kristijana, položila cvijeće i zapalila svijeće na posljednjem počivalištu našega Rudija u Aleji velikana na Mirogoju.

U procesu je i izrada nadgrobnog spomenika sukladno idejnoj skici i dizajnu i vjerujemo da će uskoro dobiti spomenik kakav dolikuje njegovu liku i djelu na ponos obitelji, kluba, prijatelja i svih njegovih navijača i štovatelja.

Naš je Rudi do zadnjega trenutka detaljno pratio zbivanja u najdražem klubu, s izraženom emocijom proživljavao svaku utakmicu, bdio nad rezultatima, nad svakim potezom svojih nasljednika u plavom dresu. I ta nas je ljubav vezala do zadnjeg dana.

Jedan je od najvećih Dinamovih igrača svih vremena, nogometaš sa stilom, među ključnim je akterima proslavljene generacije koja je 1967. godine osvojila Kup velesajamskih gradova, natjecanje koje je kasnije preraslo u Kup Uefa, današnju Europa ligu.

Naš dragi Rudi napustio nas je dan prije svog 83. rođendana... Belin je bio džentlmen našeg nogometa. Tako su ga nazivali mediji, navijači, tim mu riječima tepali i suigrači, ali i suparnici. Nogometni esteta koji se u karijeri okušao u gotovo svim ulogama osim vratarskoj. Još u doba kad je igrao u središtu obrane lopte je oduzimao elegantno, bez prekršaja.

Rođen u Zagrebu 4. studenoga 1942. godine kao najmlađi od trojice braće. Najstariji, Roland, relativno je rano završio karijeru, dok je Bruno bio jedna od nogometnih zvijezda tadašnje lige i prvi Rudijev sportski, ai i životni uzor. Nažalost, Bruno Belin s nepune je 33 godine stradao u prometnoj nesreći.

Rudi se još kao junior isticao sjajnim izvođenjem jedanaesteraca i slobodnih udaraca koji su mu bili svojevrsni zaštitni znak u cijeloj karijeri. U prvoj momčadi plavih igrao je na mjestu halfa, potom povučenu spojku, kasnije desnog braniča pa zadnjeg veznog... U počecima svoje maksimirske karijere ustalio se na mjestu desnoga beka.

U sezoni 1963/'64. imenovan je najboljim igračem Jugoslavije u izbornu dnevnika Sportske novosti. U ožujku 1966. otišao je u vojsku, a momčadi se priključio u proljetnom dijelu natjecanja 1967. uoči povijesnih dvoboja protiv Juventusa u četvrtfinalu Kupa velesajamskih gradova. A kakav je to samo povratak bio. U uzvratu je u Zagrebu protiv Juventusa pogodio rašlje iz slobodnog udarca. Plavi su pobijedili s 3-0.

Vjerojatno najvažniji pogodak u karijeri postigao je u mitskoj uzvratnoj utakmici protiv Eintrachta u Zagrebu gdje su lovili tri pogotka zaostatka iz prvoga ogleda. I upravo je Belin, udarcem s bijele točke u produžetku, u 102. minuti, hladnokrvno zatresao mrežu za konačnih 4-0 i povijesno slavlje.

Po završetku igračke karijere Belin je bio i prvi trener plavih. Udarnu je momčad vodio u tri mandata: u sezoni 1977/'78., potom u kolovozu i rujnu 1983. te u završnici sezone 1989. Bio je i asistent Miroslavu Ćiri Blaževiću na putu do nezaboravnog naslova prvaka 1982. godine.

U Dinamu je igrao od 1959. do 1970. i pritom s plavima dogurao do dva finala Kupa velesajamskih gradova: 1963. ih je pobijedila Valencia dok su 1967. osvojili trofej pobjedom protiv Leeds Uniteda. S plavima je osvojio i pokal pobjednika Kupa 1963., 1965. i 1969.

U Dinamu je odigrao 410 utakmica postigavši 74 pogotka. Nastupao je i za belgijski Beerschot od 1970. do 1974.. Za jugoslavensku je reprezentaciju odigrao 29 utakmica uz šest postignutih pogodaka.