Na maksimirskim je tribinama stršao slavljenički transparent navijača iz Dubrovnika: „Dinamo, Mladost, Monting i Cibona... četiri naša šampiona.“ Bio je to hommage zagrebačkim sportašima: upravo su te, 1982. godine, naslov prvaka dohvatili Dinamo, košarkaši Cibone, košarkašice Montinga i odbojkaši Mladosti. Na današnji dan, 2. svibnja 1982. godine, maksimirski su nogometaši svladali Budućnost iz tadašnjeg Titograda, današnje Podgorice, s 1:0 u utakmici kojom je zaključena dojmljiva sezona plavih, zaokruženo Dinamovo proljeće garnirano nadahnutim nogometom kojim je su osvojili naslov prvaka.

Utakmica je počela u 16:30, a stadion je već u 14 sati bio krcat. Zagreb je proključao, bio je to gotovo cjelodnevni nogometno-zabavni spektakl u kojemu su purgeri zdušno pjevali: „Zastave plave viju se u zraku, Dinamu u čast, u slavu prvaku!“

Dvoboj protiv Budućnosti bio je revijalnoga, slavljeničkog karaktera jer Dinamo je naslov osigurao i znatno prije tog, zadnjeg kola. Plavi se uragan zahuktao u veljači, jurišao cijelo proljeće i lansirao maksimirsku momčad do pokala. Iako je u arhivima i dalje zapisano da je to bio prvi naslov nakon 24 godine, brojni igrači podsjećaju da je trofej prvaka u Zagreb zapravo stigao i 1979. godine u famoznom „slučaju Edmond Tomić“ kada je i sudskom odlukom naslov prvaka pripao plavima.

Trofej je tog proljeća 1982. bio “u džepu” već nakon pobjede protiv Željezničara u Maksimiru, 2:0, što je značilo da je Dinamo tri kola prije kraja pobjegao prvom pratitelju Crvenoj zvezdi na gotovo nedostižnih šest bodova prednosti. Pobjeda je tada nosila dva, a ne tri boda. Iako je za matematičku potvrdu nedostajao još jedan bod, navijači su toga dana u Maksimiru slavili naslov, optrčali počasni krug... Puka je teorija još nudila mogućnost preokreta, ali samo u slučaju da Dinamo sve tri utakmice izgubi, Zvezda sve tri pobijedi i da pritom Beograđani nadoknade i gol-razliku: plavi su u tome trenutku imali +38, a crveno-bijeli +29. No, sljedećeg je tjedna i ta teorija pala u vodu i Zagrepčani su dva kola prije kraja i matematički osigurali naslov.

U ovom zadnjem slavljeničkom kolu Dinamo je pobijedio Budućnost s 1:0 nakon što je Zlatko Cico Kranjčar u 32. minuti u letu glavom lansirao loptu u mrežu. Milivoj Bračun još je u petoj minuti uzdrmao vratnicu, no ubrzo potom se i ozlijedio i nije mogao nastaviti igru. Štoviše, ozlijedio se i Džemal Mustedanagić 12 minuta prije kraja, niti on nije mogao nastaviti igru, ali to je značilo da će Dinamo do kraja igrati s desetoricom jer je trener Miroslav Ćiro Blažević prethodno iskoristio obje zamjene.

Utakmicu ćemo pamtiti i po premijernom nastupu popularnoga australskog Hrvata i reprezentativca Australije, Eddieja Krnčevića. Doduše, pamtit ćemo i po zahtjevnoj zagrebačkoj publici koja je i u doba slavlja na trenutke – zviždala. Na meti je bio Marko Mlinarić, zasigurno najbolji igrač tadašnjega Dinama. Kibicima se nisu dopali Mlinarićevi česti driblinzi.

Kako god, toga slavljeničkog dana vrata maksimirskoga stadiona otvorena su u 12:30 sati, zabavni je program počeo već u 13 i trajao do početka utakmice u 16:30. Stadion je u 14 sati bio pun. U programu je bila predigra pionirskih momčadi, a zabavni su spektakl, uz puštanje u zrak 500 golubova, upotpunili i Akademski zbor Ivan Goran Kovačić kao i glazbeni sastav Prva ljubav s kasnijom popularnom pjevačicom Novih fosila, Sanjom Doležal, koja je otpjevala klupski himnu.

 

Zagreb, 2. svibnja 1982.

Savezna liga, 34. kolo

Dinamo – Budućnost 1:0

Stadion Maksimir

Dinamo: Vlak, Bračun (15. Kurtela), Bručić, Hadžić, Zajec (c), Mustedanagić, D. Bošnjak, Cerin, Kranjčar, Mlinarić, Deverić (58. Krnčević)

Budućnost: Đukanović, Vlahović, Vorotović, Bakrač, N. Jovanović, J. Miročević, Radović (77. B. Drobnjak), Ljumović, Ž. Vukčević, D. Brnović (68. Batrović) Vujović (c)

Sudac: Stojan Ilijevski (Skopje), Gledatelja: 60.000

Strijelac: 1:0 Kranjčar (32.)