Nezaboravni Krasnodar Rora drhtava je glasa silno potresen držao pozdravni govor na ispraćaju od svojeg prijatelja, suigrača, kapetana Slavena Zambate, a samo dva dana kasnije uslijedila je nova šokantna vijest. U četvrtak, 12. studenoga 2020. godine, zauvijek nas je napustio i naš Kraso, proslavljeni član slavne Dinamove generacije iz 1967. godine.

Prošla je tužna godina dana bez našega Krase, a Dinamova je delegacija prigodno obilježila ovaj datum uz polaganje aranžmana i zapaljenih svijeća u kapelici Sv. Josipa na stadionu Maksimir.

Pamtit ćemo ga kao jednoga od najvećih Dinamovih igrača svih vremena, popularno lijevo krilo koje je u 10 godina provedenih u plavome dresu upisao 459 utakmica uz 90 postignutih pogodaka.

Filigranska asistencija Zambati za prvi pogodak u mitskoj utakmici protiv Eintrachta, odmah potom brzopotezni centaršut Marijanu Novaku za drugi gol jedva minutu i pol kasnije, proparana mreža Leeds Uniteda u samome finalu... Rora je bio jedan od Dinamovih „mlaznih motora“ na putu prema pokalu Kupa velesajamskih gradova, natjecanja koje je preraslo u Kup Uefa, današnju Europa ligu. Letio je lijevim krilom, ostavljao suparničke braniče „u prašini“, pravodobno i precizno centrirao, proigravao suigrače...

„Rora i Stjepan Lamza bili su najbolji dribleri naše generacije“, podsjećao je proslavljeni Dinamov igrač i kasnije trener, Zdenko Kobešćak. Rora je, još kao iznimno daroviti izlazni junior, blistao u udarnoj postavi tadašnjega drugoligaša Šibenika. I malo je nedostajalo da Šibenčani dohvate plasman u prvu ligu. Ondje je, primjerice, stjecao iskustvo s Perom Nadovezom pa s popularnim Zekom, starijim bratom Slavena Zambate. Uostalom, najbolje se u Dinamu slagao upravo sa – Zambatom. Čak je i možda ključni trenutak u Dinamovu pohodu na pokal Kupa velesajamskih gradova upravo „posljedica“ njihove produkcije. Rora je u 14. minuti uzvratnoga okršaja protiv Eintrachta u Zagrebu, gdje su plavi lovili čak tri pogotka zaostatka iz prvoga dvoboja, centrirao preciznu loptu Zambati za rano vodstvo 1:0. Bio je to tek početak silnoga pritiska koji je posve slomio njemačku obranu. Praktički u sljedećoj akciji Rora je ponovno zavrnuo u sredinu gdje je natrčao Novak i zakucao za 2:0 i potpuni delirij na tribinama. Pogodak Leedsu u finalu za vodstvo 2:0 u prvom okršaju u Zagrebu ulazi u anale kao jedan od najvažnijih u klupskoj povijesti.

Naslov pobjednika Kupa velesajamskih gradova 1967. godine, pokal osvajača Kupa 1965. i 1969. kruna su Rorina dojmljivog i iznimno uspješnoga desetljetnog igračkog staža u maksimirskom klubu.

Rođen je 23. ožujka 1945. godine na Visu, ali je odrastao u Šibeniku. U Dinamo je došao 1964. godine gdje je naslijedio dres s brojem 11 kojega su ranije nosili Božidar Senčar, Aleksandar Benko, Dionizije Bato Dvornić, Ilijas Pašić, Tomislav Knez... Izabrao je Maksimir uz objašnjenje: „poznata je tradicija šibenskih studenata sklonih Zagrebu, drago mi je da sam i ja krenuo tim putem.“

Tadašnji je Dinamov tajnik Otto Hofmann u Šibenik poslao posebnoga izaslanika, ranijega popularnog napadača Franju Wölfla. Sve je zaključeno kad je Rora zaprijetio da će, ako ne ode u Dinamo, prestati igrati nogomet.

Prvi mu je trener u Maksimiru bio Milan Antolković, uslijedili su Vlatko Konjevod s kojim se nije nogometno najbolje slagao, potom ponovno Antolković pa Ivan Oskar Jazbinšek, Branko Zebec, Ivica Horvat, Zlatko Čajkovski, Dražan Jerković, Stjepan Bobek i Domagoj Kapetanović.

Nakon 10 sezona provedenih u Maksimiru prešao je u belgijski Standard, a potom u francuski Nancy gdje je igrao u sredini terena, a jedno vrijeme čak i na mjestu libera. U Nancyju je igrao zajedno s kasnijom legendom francuskoga i svjetskog nogometa, Michelom Platinijem, s kojim je zajedno ostajao dodatno vježbati i nakon redovitih treninga. Štoviše, i sam je Platini, prilikom svojedobnoga posjeta Hrvatskom nogometnom savezu, istaknuo: „Ne bih postao onakav igrač da nakon treninga nisam ostajao dodatno raditi s Rorom.“

Nakon igračke je karijere Rora bio trener u Dinamovoj nogometnoj školi, obnašao je i funkciju asistenta glavnoga trenera, a kao stručni se komentator isticao i u novinarskom poslu.

U Dinamu je bio i predsjednik savjeta igrača. Bio je i jedan od simbola naraštaja iz 1967. godine, veliki prijatelj, kohezivni faktor pa čak i svojevrsni “glasnogovornik” cijele generacije.