Ne samo da je Gradjanski u dvjema uzastopnim godinama sudjelovao na turneji u Španjolskoj, ne samo da je pobjeda usred Barcelone protiv velikoga suparnika odjeknula Europom već je taj gromki rezultat otvorio vrata i gradnji novoga klupskog igrališta... Samo je ta sekvenca, taj detalj iz povijesti, jasna sugestija strelovitog uspona tada još mladoga purgerskog sportskog društva koje se primicalo tek svom 12. rođendanu. Gradjanski, dakle, tada još nije ušao niti u svoje “tinejdžerske” godine, a već je stekao ozbiljnu europsku reputaciju koju je i kasnije jačao novim sjajnim izvedbama i pobjedama protiv snažnih inozemnih suparnika. Tada još nije bio ni “tinejdžer”, a sad je već obilato premašio stotu. Ove nedjelje GNK Dinamo s ponosom obilježava 115. godišnjicu osnutka, purgerski je klub nastao 26. travnja 1911. pod nazivom Gradjanski, a pune 34 godine kasnije preoblikovan i preimenovan u naziv koji i danas nosimo s ponosom – Dinamo.

Tog kasnog travnja 1911. godine u našem je gradu napokon zaživio prvi „svepurgerski“ klub – sportska družina koja je okupljala sve građane Zagreba, sve staleže. I sukladno toj ideji dobila tadašnji „drevni“ naziv Gradjanski.

Mjesec ranije, u ožujku 1911. godine, u Zagrebu se pojavila ideja o osnivanju nogometnog kluba sa snažnim mađarskim predznakom, imena Zagrabi Magyar torna klub. S obzirom na događaje koji su pratili ideju stvaranja mađarskog kluba, način regrutiranja igrača i razne ucjene uslijedila je žestoka reakcija građana i sportaša Zagreba. Tako je na krilima otpora osnovan Gradjanski. Otpor, dakako, nije bio usmjeren prema Mađarima kao narodu, već je to bila reakcija na samovolju pojedinaca i nekih institucija. Uostalom, upravo su mađarski treneri kasnije snažno utjecali na svijetlu povijest purgerskog kluba – Imre Pozsonyi, György Gyuri Molnar i znameniti Marton Bukovi, a u igračkom kadru blistali su i Jenö Szaraz Abraham, Vilmos Vilim Sipos...

Za 12. travnja 1911. sazvana je osnivačka skupština mađarskog kluba u Zagrebu koja, uslijed silnih prosvjeda, ipak nije uspjela. No, zaživjela je ideja o osnivanju Gradjanskog, prvog kluba koji bi okupljao sve Zagrepčane. Prvi javni sastanak zagrebačkih sportaša održan je 9. travnja 1911. u Novoj pivani u Draškovićevoj ulici i tu je zaključeno da valja krenuti s pripremama za osnivanje kluba. Samo dan nakon što je propala osnivačka Skupština mađarskoga kluba upriličen je i drugi javni sastanak s temom priprema za osnivanje Gradjanskog. Bilo je to 13. travnja u restauraciji Matković u Frankopanskoj 8, u prostorima uz današnje kazalište Gavella, a sudjelovalo je više od 300 uzvanika, sportaša i građana. Najživlja je rasprava bila o imenu kluba. Prva je ideja bila Hrvatski športski klub građana Zagreba. Ime je neznatno izmijenjeno u I. Hrvatski gradjanski šport klub u Zagrebu. Ubrzo potom naziv je promijenjen u I. Hrvatski gradjanski športski klub. Na tom drugom javnom sastanku jednoglasno je izabran privremeni „ad hoc“ Odbor na čelu s Andrijom Mutafelijom. Sastanak je zaključen u euforičnoj atmosferi, uz pokliče novom klubu, zagrebačkom sportu i uz zajedničko pjevanje „Lijepe naše“.

Odbor se sastao 19. travnja i imao je zadatak sastaviti pravila kluba i predložiti ih konstituirajućoj Skupštini koja se morala sazvati u roku od 14 dana. Održana je 26. travnja u Budějovičkoj restauraciji u zgradi Prve hrvatske štedionice, na uglu Bogovićeve ulice i Cvjetnog trga. Zanimljiv je fun-fact da je tog 13. travnja 1911. godine, dakle istog dana kad je održan drugi, ključni sastanak uoči osnutka kluba, rođen najpopularniji predratni hrvatski nogometaš, član HAŠK-a – Ico Hitrec. Sam Hitrec je, neposredno nakon rata, pomogao u ustroju nogometne sekcije Dinama, a njegov stariji brat Rudolf bio je dugogodišnji igrač Gradjanskog.

Purgerski klub u kratko vrijeme se prometnuo nositelja kvalitete u Hrvatskoj pa i šire,. a brojne pobjede jasno sugeriraju snagu, značaj i kvalitetu zagrebačkog nogometa u tom razdoblju. Dvije pobjede protiv reprezentacije Francuske, jedna u gostima protiv Austrije, tadašnjeg ¨wunderteama”, remi protiv Brazila... Tu su, dakako, i turneja u Turskoj gdje je Gradjanski u razmaku od samo tjedan dana redom svladao sva tri istanbulska velikana – i Fenerbahçe i Beşiktaş i Galatasaray. Plavi su pobjeđivali velike austrijske i češke momčadi dok su bile u naponu snage, slavili čak sa 7-1 protiv Eintrachta u Frankfurtu, nadigrali München, Stuttgart, Freiburg, Augsburg, tada najbolju francusku momčad Racing Paris, dvaput uzastopno, dan za danom, zabili pet golova Torinu, u gostima svladali Panathinaikos, tada jaki mađarski Nagyvarad. Na turneji u Španjolskoj nadvisili Barcelonu, Athletic Bilbao, Sporting Gijon... Zabili su pet golova Liverpoolu, dvaput svladali Juventus, u razmaku od tri tjedna nadigrali i Inter u Milanu i Milan u Zagrebu...

Klub je od samog početka kao i tijekom cjelokupnoga kasnijeg djelovanja predstavljao pravi hrvatski i zagrebački duh – bio je otvoren svima, širokogrudno je prihvaćao goste sa svih strana. Trenirali su ga Austrijanci, Mađari, Englez, Irac, u klub su dolazili igrači iz različitih krajeva svijeta.

Završetkom Drugoga svjetskog rata uslijedio je politički manevar: naziv Gradjanski zabranjen je zato što je asocirao na društvo jedne klase neovisno o paradoksu da je sam klub stvoren baš na suprotnim načelima, na ideji zajedništva svih staleža.

U samo nekoliko dana razmaka prvo je ministar zdravlja, Aleksandar Koharović, raspustio uprave klubova koji su djelovali u vrijeme NDH pa nisu mogli nastaviti s nazivima koji su imali naznake nacionalnog predznaka, da bi potom, 9. lipnja, bila organizirana Skupština na kojoj je formiran Dinamo.

Sukladno Koharovićevoj odluci “sva pokretna i nepokretna imovina športskih foruma i klubova raspuštenih uprava povjerava se do daljnje odredbe na čuvanje i raspolaganje ZEFIOH-u, Zemaljskom fiskulturnom odboru Hrvatske.“ Brisanje nacionalnog predznaka u praksi je podrazumijevalo da nisu prihvatljivi nazivi predratnih rivala Gradjanskog i HAŠK-a.

ZEFIOH je bio najviši republički sportski forum ujedno ovlašten za tumačenje statusa i kontinuiteta novih i starih sportskih društava. Predstavnik ZEFIOH-a na Dinamovoj skupštini 9. lipnja 1945. godine, Miro Mihovilović, dakle jedini koji je po svojoj funkciji i legitimitetu meritoran suditi o ovoj temi, u razgovoru za Vjesnik eksplicitno je pojasnio: “Dinamo nastavlja kontinuitet Gradjanskog na jednak način kao što je kasnije Croatia nastavila kontinuitet Dinama. Klub je svojedobno promijenio ime u Croatia, dakle u ime koje su već brojni naši klubovi imali u dijaspori. Tako su se nakon Drugog svjetskog rata natjecali tko će imitirati Ruse. Svaka je politička vlast željela prigrliti taj klub jer je atraktivan, od Austro-Ugarske, preko Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, NDH, SFRJ do danas. Jednako kao što je Croatia nastavila kontinuitet Dinama, tako je i Dinamo nastavio kontinuitet Gradjanskog.“

Skupština je održana 9. lipnja u kino dvorani Zagrebačke električne centrale, a upravo je Gradjanski ondje imao svoju „bazu“, jer je tu bila zaposlena većina igrača purgerskog kluba. Dinamo je predstavljen kao klub gradskih komunalaca, a u to su doba, dakle, većina igrača Gradjanskog bili namještenici gradskih komunalnih poduzeća. Ubrzo je potom doista i osnovan stvarni klub komunalnih poduzeća, i to jednostavnog naziva, FD Komunalac.

Promjene su bile u imenu i ustroju, a Dinamov kontinuitet s Gradjanskim vidljiv je i po istoj boji, stadionu u Koturaškoj, brojnim igračima prve momčadi, ali i juniorima, treneru, čak i maseru... Naposljetku, i današnji Dinamov grb osmišljen je još 1969. i službeno prihvaćen godinu kasnije upravo po uzoru na poznati grb iz doba Gradjanskog.

Samo u prvih dvadesetak dana za plave je, što za prvi, a što za juniorski sastav, zaigralo 16 igrača koji su prethodno nastupali za Gradjanski, a pritom čak ne brojimo Milana Antolkovića koji je bio dio Dinama, ali više nije mogao igrati zbog ozljede. Uz trenera Bukovija u stručnom su radu nastavili djelovati i brojni raniji regruti iz Gradjanskog. Nadalje, purgeri su tih ranih poslijeratnih dana odigrali i prvu utakmicu u Splitu pod novim imenom Dinamo pri čemu su lokalni mediji u svom prvom refleksu dolazak najavili formulacijom: „Dinamo je bivši Građanski“.

Postojali su i javni zahtjevi brojnih navijača za povratkom imena Gradjanski, no takav manevar nije bio moguć upravo zbog već spomenutog razloga: naziv je asocirao na građansku klasu što u tadašnjoj ideji besklasnoga društva nije bilo prihvatljivo.

Kontinuitet purgerskoga kluba od doba Gradjanskog preko Dinama isticao je i novinarski doajen Žarko Susić, svjedok vremena, akter zbivanja i veliki haškovac.

Državni čelnici zaduženi za sport u to poslijeratno doba inzistirali su na masovnosti pa su odlučili reorganizirati sport po sovjetskom modelu tako da su klubovi transformirani u – fiskulturna društva. To je u praksi značilo da, uz prefiks FD, moraju imati više sportskih grana, a ne samo nogometnu sekciju.

HAŠK je, primjerice, nastavio djelovanje pod imenom Akademičar jer je morao nestati nacionalni prefiks. Kako su HAŠK ionako u žargonu nazivali „akademičar“, to je postao i službeni naziv nakon rata. Na čelu Akademičara bili su isti ljudi koji su i prije završetka rata u istom uredu vodili HAŠK predvođeni Ivanom Icom Hitrecom. Zanimljivo je da je Akademičar nakon rata čak i pravnim dokumentom tražio povrat HAŠK-ove imovine. Dvojica od njih – Hitrec i Medarić – pomogli su i u organizaciji Dinama pri čemu je Hitrec, paralelno s poslom u Akademičaru kao nastavku HAŠK-a, pomagao u ulozi tehničkoga referenta Dinamove nogometne sekcije organiziravši prve treninge na igralištu ZET-a. Pritom je „iz svojega bazena“ u pomoć pozvao i bivšega člana HAŠK-a, trenera Branka Kunsta, koji je kratko vodio momčad u odsutnosti trenera Gradjanskog, Martona Bukovija. Nakon rata nije postojao natjecateljski kontinuitet nijednog kluba jer su sva ranija natjecanja prekinuta i svi su krenuli od nule. Svi su klubovi startali od najniže razine što je u praksi značilo da su prvo igrali lokalne kvalifikacije pa prvenstvo na lokalnoj potom republičkoj razini i na osnovu tih plasmana formirane su državne lige, od prve na niže.

Plavi ove sezone imaju priliku dohvatiti svoj „okrugli“, 70. trofej. Zasad su se zaustavili na 68. Klub je do ove sezone osvojio 35 naslova državnog prvaka, 24 pokala pobjednika Kupa, 8 Superkupova i, dakako, najvažniji trofej u klupskoj povijesti – osvajanje Kupa velesajamskih gradova 1967. godine, natjecanje koje je s vremenom preraslo u Kup Uefa, današnju Europa ligu.

GNK Dinamo je na 110. obljetnicu osnutka postavio spomen ploču na mjestu na kojem je Gradjanski održao prvo okupljanje igrača i prvi trening u klupskoj povijesti. Bilo je to 14. svibnja 1911. godine na igralištu pored gradskoga vodovodnog rezervoara na Tuškancu, na prostoru na kojem se danas nalazi Osnovna škola Jabukovac-Zagreb. Bila je to, zapravo, selekcija igrača za prvu momčad, Okupljanje je zakazano za 14 sati, pojavilo se više od 30 igrača, trening je trajao sve dok se nije spustila večer. Cijeli su događaj promatrali brojni kibici i znatiželjnici što je bila naznaka da će klub imati široku publiku. Trening je nadgledao tadašnji prvi predsjednik kluba, Andrija Mutafelija, u društvu kompletnoga Upravnog odbora.

Zbog svega navedenog Dinamo je na 100. obljetnicu osnutka promijenio prefiks iz NK u GNK čime je, da se ponovno prisjetimo, i na simboličnoj i identitetskoj razini ugradio drago i slavno ime Građanski kao „uvod“ u jednako drago i slavno ime Dinamo.