Među prvima i rijetkim sportašima s akademskom naobrazbom. Nakon nogometne je karijere postao ugledni stomatolog i živi u Švicarskoj. Dinamova je legenda, nekadašnji vlasnik plavog broja 10 iako je kao svestrani sportaš u karijeri „prošarao“ gotovo sve brojeve od 2 do 11. Nekadašnji popularni Dinamov nogometaš i reprezentativac Željko Matuš ovoga je utorka, 9. kolovoza, navršio 87 godina i GNK Dinamo ovom mu prilikom od srca čestita rođendan i želi sve najbolje.

I danas ga pamtimo kao svojevrsni simbol uglađenog, „starozagrebačkog“ Dinama, kao igrača uz kojeg se razvila egida „gospodin u kopačkama“. Matuš je dio proslavljene Dinamove generacije koja je „plesala“ od sredine 1950-ih i 1960-ih godina, dugogodišnji maksimirski kapetan, osvajač četiri trofeja i finalist Kupa velesajamskih gradova 1963. godine, dakle prvog od dva Dinamova europska finala.

Upravo je u kapetanskoj ulozi predvodio maksimirsku momčad to finalnih dvoboja protiv Valencije. Plavi su tada „putem“ nadvisili i Porto u gostima na samom otvaranju natjecanja, kasnije su između ostalih preskočili i Bayern svladavši ga u četvrtfinalu usred Münchena čak s 4:1, potom dvjema pobjedama u polufinalu protiv Ferencvarosa izborili finalne okršaje gdje ih je ipak zaustavila Valencia.

U Dinamu je osvojio naslov prvaka 1958., Kup 1960., 1963. i 1965. godine. Sudjelovao je na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu gdje je s jugoslavenskom reprezentacijom dogurao do polufinala zauzevši konačno četvrto mjesto. Dvije godine ranije sudjelovao je u finalu Europskog prvenstva u Parizu u srpnju i potom osvojio zlato na Olimpijskim igrama u Rimu u kolovozu i rujnu gdje je bio strijelac za vodstvo 2:0 u pobjedi protiv Danske s 3:1 u finalu.

Nastupio je za hrvatsku reprezentaciju na utakmici protiv Indonezije 1956. godine u Zagrebu. Bio je to jedini dvoboj hrvatske reprezentacije između 1945. i 1990. Hrvatska je pobijedila 5:2, a upravo je Matuš zabio pogodak za 1:0.