U medijima bi periodično tih godina znao osvanuti naslov: „Načelniče, kad će taj stadion“. Početkom 1920-ih, kad se zagrebački Gradjanski profilirao u klub visoke europske klase, i dalje je postojao problem igrališta. U zanosu i na krilima sjajnih nastupa purgera, koji je u to doba još bio svojevrsni „gradski nomad“ bez adekvatnoga terena koji bi pratio njegove uspjehe, navijači su željeli platformu na kojoj bi plavi napokon mogli stvoriti pristojan dom. Ideja je napokon zaživjela 19. listopada 1924. godine otvorenjem novog igrališta.

Sama je inicijativa za gradnjom purgerskoga doma niknula 1922. kad je Grad Zagreb odredio lokaciju: riječ je bila o zemljištu s južne strane glavne željezničke pruge, uz Koturašku cestu. Taj je prostor još krajem 19. stoljeća namijenjen biciklističkim utrkama i koristio ga je I. Hrvatski klub biciklista. No, trkalište je u međuvremenu zapušteno i zaraslo u drač i korov. Vlasnik Vilko Agić pristao je na nagodbu i prodaju zemljišta, ali Gradjanski je u to doba imao problem likvidnosti pa je cijela priča zastala i prije nego što je počela. Aktualizirana je godinu kasnije nakon veličanstvene turneje u Španjolskoj gdje su plavi svladali Barcelonu.

Gradsko poglavarstvo otkupilo je zemljište i potom ga, odlukom od 20. svibnja 1923., predalo Gradjanskom uz tada minimalni, simboličan najam. U prosincu 1923. su, prema planovima koje je načinio arhitekt Đuro Kastl, krenuli radovi koji su ubrzo potom naprasno prekinuti zbog velike poplave. Izlijevanjem rijeke Save poplavljeno je i zemljište novog igrališta.

Pola godine nakon toga klub je osnovao Radni odbor s ciljem što bržega završetka gradnje igrališta. Odmah su utemeljili Konzorcij za izgradnju igrališta čime su osigurali sredstva za cijeli projekt. Novac su pribavili iz privatnih izvora, ali i zahvaljujući svojim poslovnim vezama. Redovita je izgradnja nastavljena 19. lipnja 1924., a svečano otvorenje održano je točno četiri mjeseca kasnije.

Izgrađeno je pod pokroviteljstvom tadašnjega gradonačelnika Vjekoslava Heinzela. Svečanosti je prisustvovao i vođa hrvatskoga naroda, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, Stjepan Radić, i pritom održao prigodni govor.

Na samom je otvorenju u revijalnoj utakmici Gradjanski svladao svojega tadašnjeg jakog rivala, SAŠK iz Sarajeva, s 2-1. Upravo su se ove dvije momčadi sučelile godinu ranije u finalnim dvobojima za državnog prvaka u prvom povijesnom prvenstvu u Kraljevini SHS.

Sve do tada klub je nastupao u statusu „nomada“: unajmio bi igralište i potom za vlasnika izdvojio 10 posto ukupnog prihoda. Momčad je time dobila osnovne uvjete za rad, ali kasnije su platili danak tome: klub je 1925. postao i vlasnik igrališta, no pritom se zadužio preko svojih mogućnosti zbog čega je sedam godina kasnije bio pred stečajem.

Purgeri su, prije preseljenja u Koturašku, imali jedan naslov prvaka iz 1923. godine, a na novom su zdanju, sve do selidbe na maksimirski travnjak 1948. godine, upisali još šest pokala kad su većinu utakmica u statusu domaćina igrali upravo na tom igralištu.

GNK Dinamo na tom je mjestu 2024. godine, povodom 100. obljetnice izgradnje igrališta, postavio i prigodnu spomen ploču kao podsjetnik na važan dan iz povijesti purgerskog kluba, ali i grada Zagreba.