Bi li doista došao u Zagreb i Cibonu u smiraju karijere kako je i sam najavljivao, bi li i nakon igračke karijere držao konce naše košarke, bio vođa izvan terena kao što je bio i na samome parketu, kako bi se uz njegovu karizmu razvijala i kako bi danas izgledala hrvatska košarka i naš sport općenito... Puno je pitanja na koja nismo i, nažalost, nikad nećemo dobiti odgovor. Tog kobnog 7. lipnja 1993. godine tragično je stradao Dražen Petrović, jedan od naših najboljih sportaša svih vremena.

Tko je imao sreću pratiti ga, rasti s njegovom košarkom, igrama, uživati u sportskoj euforiji kakvom je okupao grad Zagreb, u njegovim driblinzima, šutevima, ekshibicijama na parketu, u njegovoj karakterističnoj pojavi s „afro“ frizurom u plavome dresu s desetkom na leđima, morao je u sebi rasplamsati strast prema sportu. Danas se i mi sa sjetom prisjećamo Dražena.

A prisjećamo se i njegove ljubavi prema – Dinamu. Jer Dražen je bio veliki Dinamov navijač, ponosno nosio i člansku iskaznicu maksimirskog kluba. Zanimljiva je sekvenca koju je, na prvu obljetnicu Draženova tragičnog odlaska, u prvom broju magazina Košarka napisao novinar Milorad Bibić, koji nas je, nažalost, također prerano napustio. Bibić je prenosio riječi Draženova suigrača iz reprezentacije, Dina Rađe:

”Bili smo u Wroclawu na kvalifikacijama za prvenstvo Europe. Stojko Vranković i ja smo bili za Hajduk. Dražen je govorio 'kako nemamo šanse jer će nam dečki dati barem tri komada'. Dražen je navijao za Dinamo. Bili smo sva trojica u sobi. Odlučio sam zvati svakih desetak minuta da čujem kako se kreće rezultat, budući da nismo mogli uhvatiti radio prijenos. Kada je Goran Vlaović dao gol iz penala i Dinamo poveo sa 1-0, Dražen nas je palio i govorio: 'Sad će brzo i drugi!'. A kada je Vlaović dao i drugi gol iz penala, Stojko i ja smo umrli od straha. Dražen nas je zafrkavao: 'Što je hajdukovci, nešto ste mi blijedi, da vam nije muka?!' Nisam od straha više zvao da slučajno ne čujem: 'Evo, dao je Vlaović i treći gol iz penala!' Kad je Ardian Kozniku smanjio na končanih 2-1, Stojko i ja smo eksplodirali od sreće. Uhvatili smo dinamovca Dražena i bacili ga na krevet. Stojko i ja smo ga tada uništili, nije znao što se događa... Zamotali smo ga, vezali, iz te neobične poze s kreveta gledao je kako Stojko i ja slavimo trijumf Hajduka protiv Dinama.”