Bila je to velika pobjeda, uspjeh koji je odjeknuo Europom, ali i koji je imao svoju konkretnu „nagradu“. Gradjanski je u gostima pobijedio i tada slavnu Barcelonu s 1-0, a taj je uspjeh, uz oduševljenje navijača, bio dodatni impuls da tadašnji zagrebački načelnik Vjekoslav Heinzel pokrene akciju – gradnje igrališta purgerskom klubu. I doista, godinu i pol kasnije, 19. listopada 1924., na prostoru kod Kupske i Koturaške, gdje se danas nalazi zgrada HEP-a, niknuo je nogometni kompleks na kojem je klub igrao do 1948. godine i preseljenja u Maksimir. Štoviše, predsjednik Barcelone, Joan Gamper, uputio je čestitku zagrebačkom načelniku Henizelu na velikoj pobjedi purgera. Iako su plavi ionako pripadali gornjem domu europskoga nogometa, pobjeda u gostima protiv Barcelone imala je veliki odjek. Ova je utakmica bila dio trotjedne turneje Gradjanskog po Španjolskoj. Teško je egzaktno uspoređivati i mjeriti, ali i u samoj Španjolskoj ističu da je naraštaj Barcelone iz 1920-ih jedan od slavnijih u klupskoj povijesti. Katalonci su i u ono vrijeme pripadali samoj kremi europskog nogometa pa je i ta pobjeda snažno odjeknula u svjetskim medijima. Gradjanski je, istina, protiv Barcelone na tom istom njezinu igralištu nastupio i dva dana ranije, u subotu, kad su Katalonci ipak slavili s uvjerljivih 3-0 iako su Zagrepčani, kako su pisali i domaći mediji, bili ravnopravni. Nova utakmica bila je predviđena za nedjelju, ali je zbog obilne kiše i vremenskih neprilika ipak prebačena na ponedjeljak, 9. travnja. Stadion je bio pun, skupilo se 25.000 gledatelja, a najveći je problem purgera bio taj što je zbog ozljede izostao Emanuel Emil Perška. Pogodak je postigao tadašnje popularno desno krilo, Dragutin Braco Babić, u 40. minuti. Franz Mantler ubacio je pred gol, a Babić zabio glavom. Domaći su imali priliku izjednačiti u 72. minuti, Emili Sagi-Barba izveo je jedanaesterac, ali je Dragutin Vrđuka sjajnom reakcijom izbio loptu u korner. U zagrebačkim je medijima osvanuo zanimljiv opis utakmice: „Gradjanski je briljirao svojom igrom kratkog pasa i tehničkim finesama u čemu su bili protivniku nadmoćni dok su domaći imali plus u brzini, igri glavom i snazi pucanja.“ Purgeri su s terena ispraćeni pljeskom domaće publike. Paradoks je, primjerice, da su španjolski mediji čak pisali da je Vrđuka najbolji vratar Kontinenta, a da je, uz ovakvu noticu u našim medijima na istom stupcu osvanuo i tekst s pozivom u pomoć Vrđuki: „Prijatelji športaši. Vrdjuka, taj klasični naš i nenadkriljivi goalman, ostao je bez stana. Tko bi znao za jedan takav, sastojeći se od sobe i kuhinje, po mogućnosti ne na dalekoj periferiji grada, ili tko bi mu mogao odstupiti sobu s kuhinjom, umoljava se da to javi.“