Sjajni krilni napadač, odličan vezist, svestrani nogometaš, ali i poznati “enfant terrible” tadašnjeg nogometa. Božidar Senčar bio je osebujna figura u ranim poslijeratnim nogometnim danima, u svojih je prvih devet sezuna nastupao za čak tri kluba iz tadašnje “velike četvorke”: Dinamo, Partizan i Hajduk. Kasnije je jednu sezonu proveo u Zagrebu, a potom igrao za – Bayern München.

Rođen je 28. rujna 1927. u Zagrebu, a preminuo 27. lipnja 1987. u Luksemburgu. Bio je istaknuti brzi krilni napadač, a pokrivao je i ulogu u sredini veznog reda. Navijači su ga voljeli zbog silovitog i preciznog udarca, sjajne tehnike, ali i pomalo nestašnog ponašanja zbog kojeg je dolazio u probleme s trenerima i upravama.

Stasao je u juniorima Concordije, kratko nastupao za ZET, a potom i za Dinamo. U purgerskom je klubu bio u dva mandata i pritom osvojio nasalov prvaka 1947/’48. i pokal pobjednika Kupa 1951. godine. Štoviše, u toj je slavljeničkoj sezoni za Zagrepčane nastupao samo u prvom dijelu natjecanja, bio je jedan od pokretača ovog uspjeha jer samo je u prva tri nastupa zabio četiri gola za sjajan uvod u sezonu. U tim su uvodnim danima blistali on i Franjo Mara Wölfl.

Na polusezoni je Senčar, doduše, prešao u Partizan s kojim je, pak, osvojiio naslov 1948/’49. da bi se u Dinamo vratio krajem 1950. i nastupao do 1952. Uslijedile su dvije godine u Hajduku, jedna u Zagrebu da bi 1956. otišao u Bayern s kojim je osvojio njemački Kup. Nakon jedne sezone u Münchenu igrao je za nizozemsku NAC Bredu, godinu kasnije vratio se u Njemačku, u Borussiju iz Möncengladbacha, a karijeru završio u Luksemburgu gdje je ostao živjeti i nakon igračkih dana.